Zločin i kazna

Teško je opisati gorčinu i muku koja me spopala čitajući vijesti iz Haga. Desetine i više sudaca, fi no odjenuti kao da će na kakvu svečanost, izrekoše presudu bez trunka obzira i savjesti, a u ime pravde u ime svijeta. Ne znam šta da mislim, kao da gubim oslonac i uporište. Noge mi klecaju, teturam nesigurno, strah me je. Kako dalje, čemu sutra? Za sve one nevino nastradale, silovane, spaljene u Bosni i Hercegovini oni jednostavno presudiše i klimnuše glavom s odobravanjem. Svijet je prepun zla i dušmana. Vidno je to, a s ovim je zapečaćeno i ovjereno. Sve što smo do sad mislili moramo odbaciti. Ovo je svjetska zavjera protiv nas, protiv BiH. Zavjera koja traje godinama i samo nam otežava svakodnevnicu. Čekali smo i nadali se da se s ovom presudom koliko toliko učinjeno zlo osudi, da se nepravda izbalansira, da se neke stvari barem na papiru dostojno i istinito prikažu, no međutim pobjednici su Akaši i Milošević.

Teška je realnost u kojoj obitavamo jer treba to sve shvatiti i imati snage za dalje. Osjećaj manje vrijednosti pritiska. Bosanska stratišta usput i poprijeko cijele teritorije usahnuše u jednom danu i kao da nikad nisu postojala, sva osim jedne, Srebrenice, koju ne mogoše ni oni zanijekati. Svi pokušaji da to minimiziraju nisu im uspjeli, ali su i to ipak samo djelimično priznali. Ima li smisla nabrajati sve naše klanice, logore i mučilišta, ima li potrebe zlotvorima pričati svoje osjećaje? Brutalno prikazivanje istine koju smo svi na svojoj koži preživljavali, a oni gledali u živo na tv-ima i putem satelita postade nestvarno, postade fi kcija. Poslije ovog ponižavajućeg čina znamo više. Ostaje pitanje, čemu da se nadamo, čemu da stremimo? Na koja pravila i koje konvencije da se pozivamo? Vrijeme u kojem ne smijemo svojim očima vjerovati, pa slike koje vidimo iskrivljene su i nestvarne. Živimo nestvarno, pod jakom dozom droga, lokalne anestezije, pomračenje uma. Ima li smisla? Čemu svi ovi napori kad sve gubi realnost, kad osjećanje neumitno postaje nijekanje? Jedina šansa da Bosna opet bude ona stara, jedini tračak nade ugasio se s ovom presudom. Treba ponovo tražiti razloge i smisao postojanje uz jaku podršku zdravog razuma, jer temelji su uzdrmani, ako ne i porušeni skroz. Neće da vide dušmani rezultate genocida i učinak kame i represije. Glad i bijeda u Bosni, korupcija, aparthejd, etnički očišćeni teritorij, to su sve više nego jasni znaci i rezultati agresije i genocida. I šta ćemo s tolikim dokazima, šta da radimo sa nekolicinom fi lmova s ratnom tematikom, šta s onolikim pjesmama junacima, braniocima Sarajeva i inih gradova, treba li to sad sve u muzej postaviti i prikazivati kao mitsko vjerovanje, kao nešto što nikad nije bilo. Može li jedan narod i baš svi do jednog pasti u delirij i halucinirati i vidjeti prikaze? Moj otpor stranim okupatorima gasi se usprkos potpunoj svijesti. Treba li čovjek odbaciti svoje porijeklo i korijene, odbaciti svoje vlastito, a zgrabiti tuđe? Čitajući presudu na dugih devet kucanih stranica na svom prelomljenom engleskom, pokušavam dekodirati jezik i fraze načičkane u tekstu da bi potkrijepile nesuvislost fi nalne riječi. Besmisao je potpun. Srbija se optužuje, jer nije ništa učinila da spriječi genocid. A razlog zbog kojeg neće biti ratne odštete je navode taj što se ne zna da li bi bilo genocida i da je Srbija pokušala da ga spriječi. Nama ne treba pravni jezik i kukuljenje i mumuljenje. Jednostavan jezik presude puno bi lakše bio prihvaćen i pročitan. Našem čovjeku je dosta tumačenja i uvijanja, jer stvari su kristalno jasne. Pokazali su da njima nije do pravde i osjećaja običnog čovjeka, njihov interes i politika su iznad svega. Ma koliki bio broj žrtava u Bosni, ma koliko da se zemlja uništila, etnički očisitila, spalila itd. sve to ne pije vode. Oni ne prezaju ni od čega. Ovdje mislim na svijet i zemlje koje kroje današnjicu i ustroj. Današnji život je potpuni besmisao. Nema tu morala, načela, vrijednosti i ideala kojima treba stremiti. Život se svodi na vegetiranje i puko preživljavanje, buljenje u prazno, još malo pa će sve prohujati s vihorom.

Enes Selimović