Šta skriva središte zemlje?

Daleki sjever oduvijek je bio meta istraživača i avanturista. Uprkos svojoj nepristupačnosti i udaljenosti, još i dalje je često posjećivan od turista, ali i naučnika koji na njemu provode zanimljive studije. U stara doba vjerovalo se u postojanje tehnološki naprednijih vrsta i civilizacija koje su živjele u unutrašnjosti zemljine kore. Mistici starog svijeta držali su da do legendarnih zemalja Hiperbore, Šambale i Plutonije istraživač može doći samo ako pronađe tajne podzemne tunele koji se nalaze na onome što danas nazivamo Sjeverni pol. S druge strane, svjetski priznati ufolozi drže da NLO-i ne dolaze isključivo iz svemira, već i sa Sjevernog pola - što opravdavaju mogućnošću postojanja velike baze vanzemaljaca u tom, za ljude skoro neprohodnom, području.

Sjever je važan i u istorijskom razvoju ideje da je Zemlja prazna iznutra. Platon je držao da pod zemljom postoje gomile tunela i praznina, dok su naučnici poput Edmonda Halleya istražujući magnetna polja Zemlje došli do zaključka da postoji još jedna sfera ispod Zemljine kore koja ima svoje vlastito magnetno polje. Dok danas možemo reći da su takve ideje napuštene, istražujući ovu teoriju naučnici su došli do niza tačnih tvrdnji - slično kao što je i potraga za kamenom mudrosti dovela do važnih spoznaja na području hemije.

Ali i danas postoje ljudi koji barem hipotetski dozvoljavaju mogućnost šuplje Zemlje. Jedan od njihovih argumenata je upravo da kompasi polude kada se približavaju polovima. Smatraju da poznati fenomen „Aurora Polaris“ (Polarna svjetlost) nije ništa drugo već curenje plina iz polova Zemlje, te spominju da sa Sjevera pušu topli vjetrovi koji nas navode na mogućnost postojanja velikih pukotina u ledu.

Marija Gavrilo, naučnica instituta za istraživanje Arktika i Antarktika tvrdi da se radi o nategnutim teorijama: magnetno polje na polovima jednostavno je jače nego na području bliže ekvatoru i u skladu s time jasno je da kompasi postanu neupotrebljivi. Gavrilo je ustvrdila i da se magnetni polovi Zemlje mogu pomicati do neke mjere, a Aurora Polaris je posljedica promjena na atomskom nivou u višim slojevima atmosfere. Aurora Polaris je jak fenomen koji utječe na radio-valove i čak utječe na psihološko zdravlje ljudi. Civilizacije koje su živjele na krajnjem Sjeveru smatrale su ga zlim znakom. Gavrilin kolega, akademik Mark Sadikov, tvrdi da Zemlja ima više magnetskih polja koje mogu proizvesti i stare platforme - a što se tiče toplih vjetrova, ti vjetrovi mogu mijenjati svoju temperaturu ovisno o vremenskim uslovima.

Pobornici teorije da na Sjevernom Polu postoji podzemni ulaz u šuplju unutrašnjost Zemlje nadalje govore da bi Zemlja bila teža ako ne bi bila šuplja. Njihovi protivnici tvrde da unutrašnjost Zemlje čini magma koja se konstantno kreće tako da nije moguće sa sigurnošću tvrditi da je procjena Zemljine težine ispravna do te mjere da bi se moglo tvrditi kako postoji šupljina.

Pisci naučne fantastike često puta su navodili na mogućnost šuplje Zemlje prepune živih bića, od kojih su neka čak tehnološki razvijenija od ljudi koji žive na površini. Jules Verne je tu teoriju predložio u svom pustolovnom romanu „Put u središte Zemlje“, čija je ekranizacija postigla golemi uspjeh dok se scena u kojoj se avanturisti bore protiv golemih dinosaura danas smatra kultnom.

Naučnici, s druge strane, tvrde da je život ispod površine Zemlje nemoguć u prvom redu jer ima premalo mjesta. Uprkos poznatom vjerovanju, temperatura Zemljine kore povećava se već nakon par kilometara. Kada su u Africi ljudi izgradili rudnik dubok tek nešto više od jednog kilometara, nisu mogli dugo u njemu ostati zbog ekstremno visoke temperature.

Ipak, podzemlje je i dalje velika enigma za istraživače i naučnike. Dublji nivoi litosfere potpuna su misterija za ljude, a što je dublje i od toga velika je nepoznanica. Da li postoji prolaz u te nepoznate svjetove na dalekom Sjeveru odgovore će naći naučnici, a dotad zaista nema razloga da ne uživamo u mašti pisaca naučne fantastike.