Srebrenica u Sarajevu

Sve oko smrti je zeleno, duša je crna

Za Europa Magazin iz Sarajeva piše: Milan Pekić

Kad se, poslije teškog probijanja kroz gradsku gužvu, domogoh Koševa i svladah kosu Betanije, u oko mi zamrznu prizor što, na mah, probudi srsi i naježi kožu: Zeleno čadorje novog srebreničkog, a sada istovremeno prkosnog i nevoljnog naselja, neizbježno me podsjeti na, istom bojom označeni beskrajni niz tabuta s prve kolektivne dženaze što je, nakon ekshumacija, klanjana u Potočarama. Zar su Srebreničani osuđeni samo na zelenu boju i to pri znaku smrti? Tijela ili duše svejedno. Jer, ovo što se sada zbiva u Sarajevu nije ništa drugo do stanje umiranja duha. Prisilno, jašta! Jer tako neko hoće, ne dozvoljavajući tuđim životima putovanje u naprijed, u život sam.

Ovdje u Sarajevu, oko njihovog šatorskog staništa, slučajno ili ne, ali ima još obilježja smrti. Na padinama brda Hum, prekoputa, lepeza je od ogromnog gradskog groblja Bare, a tik uz platnene, još nezavršene nastambe, pustara je od napuštenog, ratom uništenog zdanja porodilišta „Zehra Muidović“. Eto i mjesto rađanja života je ubijeno, mrtvo dakle, i uz njega smjestiše neuslovni kamp Srebreničana.

Iz neba počinje cmoljiti sitna, proljetna kiša, bilju razvijuša, ovdje nimalo prijatna. Ukoračih u prvi šator ne bih li sklonio svoju polućelavu glavu prije nego što sretnem nekog ko će mi biti domaćin u posjeti radoznalosti i sagledavanju onog što je ove ljude natjeralo na nekakva snalaženja u ostvarivanju egzistencijalnih želja.

Iz polutame pozdravi me glas:

- Hoš geldum, biće Vi ste najavljeni novinar, Pekić, - zar ne?

Prožmirkah, nasmiješivši se, nekako umilno, kao izvinjavajući se zbog sarajevskog neba, ugledavši tri osobe šćućurene na dijelu jednog kreveta, valjda jedinom suhom mjestu ispod šatorske tende namreškane kišnim kapima. Smiju se i oni:

- Kaplje, bolan, k`o da nikad nije impregnirano! A kako smo šatore postavili na malo nagnutu asfaltnu plohu nekadašnjeg parkirališta ovog bivšeg porodilišta i stadiona Koševo, vidiš da smo i na slivu vode, od padine do prve kanalizacijske rešetke. Veselo, jarane, zar nije?

Nije bez duha ova trojka. Upoznajemo se: Vezirka Beganović, Amir Kulaglić i Ćamil Duraković. Konačari su i logistka, prethodnica onima koji će tek stići kad se naselje u cjelini formira. Duraković je i predsjednik Inicijativnog odbora Srebreničana povratnika u Srebrenicu što u Srebrenici ne nađoše ni zrnce sreće, pa ni nimeta. Stoga i pokrenuše protest novog odlaska u traženju prosperitetne samostalnosti izvan Republike Srpske.

- No, kako je, - pitam, - šta se događa i šta će se dogoditi? Koliko vas je?

- Sada osamdesetak, veli Duraković. - Danas proširujemo kamp, dobili smo još šatora od izviđača, Međunarodnog foruma solidarnosti i iz Istočnog Doboja… Nisu kvalitetni, prokišnjavaju, ali… Bilo je teško, a i sada je, mada je sve snošljivije. Prvih dana nismo imali ni klozete – sad su četiri hemijska, najgore je što se ne možemo pošteno oprati i okupati, ali će nampomoći ljudi s Fakulteta za fi zičku kulturu, eno, njihova zgrada je samo na 300 metara… Struju smo razvukli običnim produžnim kablovima – opasno je ovo, na mokrom su – kiša pada.

Upravo, na spominjanje, dažd stade. Iskočismo iz polupotopljenog šatora, kao što izmilješe i drugi. Ima naroda. Neko reče da je upravo s tranzistora čuo kako je Milorad Dodik izjavio kako će Republika Srpska pomoći parama revitalizaciji Srebrenice, a nema ništa protiv i da postane – distrikt. Mnogi se smiju i odmahuju rukama:

- Nisi ti, buraz, ništa razumio! Danas u Federalnom parlamentu donose rezoluciju o njihovoj podršci nama! Ko ih, bolan, pita, to je jedno, a drugo, misliš li da su njihove diple drukčije od Miletovih? Jebe se njima, a i svima za Srebrenicu! A pojma nemaju da su i oni samo pijuni. Istina s parama…

Odjednom, pojavljuje se sunce. Stižu dva kamiona. Na jednom novi novcati, oni skupocjeni, klinički, bolnički kreveti. Donaciju šalju iz ambasade Švedske. Otkud li im ovdje u Sarajevu i to ovoliko? Bosna takve još nije vidjela. Počinje akcija – šofer zove na istovar.

Na drugom kamionu je hrana – ručak.

- Da se razumijemo, što se tiče obroka imamo sve! – kaže mi Amir Duraković koji je na trenutak nestao, jer je u jednom šatoru provjeravao da li je pokvašen kompjuter. – Dobili smo ga, a za desetak minuta biće instalirana i internetska veza i mreža. Stigli su iz sarajevskog „Logosofta“. Odlučili da nam poklone i instaliraju uređaj za bežične konekcije. Volio bih da objavite našu mail-adresu, ali je još ne znamo. A ono o hrani - „Crveni križ“, Merhamet“, „Kruh svetog Ante“ su organizacije koje dogovorno i sinhronizirano donose izvrsne obroke. Kažu, tako će biti i kada stigne naša glavnina, i oni nemoćniji, stariji, bolesniji. Istina je, naše brojčano stanje ovisit će od rješenja koja će kreirati, donijeti politika… A to je za gatanje! Obilaze nas i građani Sarajeva. Onako, samoinicijativno. Donose sokove, kafu, sendviče… Ne od takvih stvari ništa ne fali!

Odjednom, nova promjena. Ne od atmosferalija! Nad kampom je zavladala tišina. Ljudske grupice su postale uže, kao da su ljudi postali puževe kućice! Pa tišina, bolje reći - muk.

Hakija Meholjić, jedan od vođa ovih ljudi, čovjek koji o svim događanjima, prošlim i budućim, govori u posebnom okviru ovog teksta, govori muklo, dvojici-trojici svojih suradnika, a možda i meni. Ili, bar prisluškujem:

- Ljudi, evo vijesti! Ocijenimo zajedno, ali meni se ne sviđaju! Christian Schwarz Schilling je dao izjavu da međunarodna zajednica ne može prihvatiti zahtjeve da Srebrenica dobije poseban status u okviru Republike Srpske. Ali, kao, s lokalnim institucijama poduzeće koordinirane aktivnosti za poboljšanju života. Imenovat će i specijalnog predstavnika za nadzor situacije, a to će učiniti i sva tri premijera. Sastanak s njima imat ćemo naredne sedmice. Meni liči na „vasericu“. K`o da to i do danas, nismo radili! U Federalnom parlamentu su usvojili nekakav dokument podrške. Nama! Pojma nemam šta to znači…

A Dodik nam obećava posebnu pažnju, ali u okviru ustavnopravnog poretka Srpske.

Ne vidi, kaže, način za izdvajanje Srebrenice… A sad svi nagovaraju federalne političare da nas nagovore da se vratimo kućama...

Pozdravio sam se nekako stidljivo i krenuo u stvarnost Sarajeva. Ne znam kako i zašto, ali osjećao sam se nekako strahovito krivim. Kao da sam izdao ove ljude, ali i uz osjećaj da će izdaja trajati i da samo ona neće umrijeti

------------------------------------------------------------------------------

“Uslikaj i napiši”

Što me slikaš? Ako je za dušu, ako će pomoći, ako će neko shvatiti – slikaj. Ja sam ti imenom Bosna, prezimenom Srebrenica, a ovo što se događa sad, ma pustimo prošlo – svak` nosi svoj bol - je sudbina ljudi cijelog dunjaluka! Samo ljudi ne razumiju! Došla sam u Sarajevo ne bi li shvatili da je moja sudbina slika svih nas, moja – slika sudbina svih. Ako me tako vidiš uslikaj. Čekam pod ovim šatorom, sigurna sam da neće pomoći, ali ništa mi drugo nije preostalo nego tvrdoglavi protest. Jest, ja sam Srebreničanka u Saraj`vu, zato što je Saraj`vo glavni grad – da je Banjaluka – bila bih tamo!

Sinko, s politikom ti ja veze nemam, ali imam s nemanjem, nedisanjem, negledanjem. Zvijeri su nas raznijele i sad kruže oko nas. Oko Bosne, njenih ljudi ma kojem bogu se molili ili ne molili! Znaju moje komšije Srbi da ne postoji Republika Srpska, ali jest nacrtana, nikom u njoj ne valja jer poodavno nije `nakva kakvu su našli katolički Franjevci – po našoj Srebrenici – Bosna Srebrena. Da je do nas, običnih ljudi svih vjera davno bi bila zlatna, a ne mjesto tuge i otimanja… De, uslikaj, a pod slikom i ovo napiši!