Čekanje srebrene bune

Hakija Meholjić, poslanik u Federalnom parlamentu, za ovaj tekst potpuno nevažno kojoj stranci pripada, poveo je prvi dio karavane od Srebrenice ka sarajevskom kampu na Betaniji, tik uz koševski stadion. I s njima je neprekidno osim u trenucima kad je na pregovorima, odnosno sastancima kreiranja buduće sudbine. Srebrenice, ali i ove zemlje. Lice mu ne napušta sjenka duboke ozbiljnosti i, smije li reporter reći, bez obzira što to ovaj čovjek sigurno ne bio volio, teškog, crnog pesimizma:

- Ovaj potez jeste očajnički, ali zar se ne vidi da su svi Bosanci i Hercegovci zaista očajnici? Možemo trućati u parlamentima, skupštinama, OHR-u što god hoćemo, ali je činjenica da ovdje nema slobode, prava, obaveza… Hvala svijetu na pomoći, ali stvarnost je poslije Dolaska Schwarz Schillinga za bjelosvjetskog medijatora ovdašnjih sudbina postala gorom nego ikad! Političari nikako da shvate da nije onako kako se njima čini. Da jeste niko od nas ne bi progovorio, još manje zatražio bilo kakav posebni status. i ovo nije „slučaj Srebrenica“. Ovo jeste beznađe Bosne i Hercegovine, epizoda drame cijele države – samo svi državljani to ne vide. Nije ni čudo. Zemlji je glava odrezana, zamijenjena je mašinom za održavanje života i rezultati su ovakvi kakvi jesu. Bijeda, beznađe, nepostojanje puta ni ideje da bi ga trasirala i osvijetlila.

Šta će biti? Teško je reći, odgovor je višeslojan, mora se i razdijeliti na sitne djeliće. U svakom slučaju ono što će biti sa Srebrenicom dogodit će se i Bosni i Hercegovini. Stoga je ponajbolje poći od konstatacija. Prva je – Srebrenica nema sebe! To važi za sve Srebreničane. Nipošto, kako bi to htio i onaj ko nešto razumije, ali zbilju pokušava nacionalno obojiti. To, recimo, prije svega važi za politikuse Federacije. Ne , znajte i Srbi su s nama! Znate li istinu da sedam hiljada domicilnih Srba nema u Srebrenici! Morali su i oni otići jer tamo ništa ne valja. Ostali su samo oni koji se nisu snašli. I oni koji su se bezobzirno i bezobrazno tajkunizirali. Naše braće, običnih ljudi nema. Također bez njihove krivice. Srebrenica, jednostavno i zaista nema sebe.

Nakon ovakvog konstatiranja, mada će u ovom odgovoru još biti sadašnje zbilje, mogu reći šta slijedi. Kako ovo nije nikakva partijska bitka, a vode je građani za vlastitu budućnost i dobrobit, zna se da će biti duga, neizvjesna i teška, s otvaranjem brojnih pitanja pa i onog krucijalnog, na koje nikad osim formalno, nije odgovoreno. Pitanje svih pitanja – povratak. Narod je apatičan. Jer, za bitku i njen ishod, bitno je i istinito da nema istinskih vođa. Oni mogu biti, ne školovani, nego intelektualni. Diplomaca koliko hoćeš, pameti, predvodnika umom i znanjem – nigdje. Evo paradoksa – u ratu je poginulo ponajmanje ljudi s fakultetom. Mislim u Srebrenici ne više od pedeset. Od prestanka rata do danas, samo od naših fakultetsku diplomu je steklo više od hiljadu mladih ljudi. i nema ih nigdje! Hoće fotelje i kabinete, a za preuzimanje vođstva, prvog zadatka u službi naroda – nemaju muda! Pa narod se jedino smije čovjeku koji želi biti pošten. i nije li tu odgovor svih odgovora na malecno pitanje šta hoće, čekaju Srebreničani.

Reći ću otvoreno, pa i prijeteći ako hoćete:

Čekamo novu Husinsku bunu! Bit će je, sigurno, ne znam kad, ali će u njoj biti Srbi, Bošnjaci, Hrvati. U spojenom, bratskom lancu. Moram poručiti Sarajlijama, naravno ne stanovnicima ovog grada, nego ovom zvaničnom, političkom: nismo došli u ovaj grad jer su ovdje Bošnjaci u većini. Nipošto. Došli smo samo zbog toga što je glavni grad i sve državne institucije su ovdje – mjesta koncentriranja besprizornog političkog estabilišmenta. i zato će kriza trajati, neizvjesna sve do, ponavljam, one Husinske bune.

------------------------------------------------------------------------------

Zulfo, mladost i meiti

Zovem se Zulfo Tursunović, imam 76 godina i trenutno sam ovdje najstariji. Došao sam zbog neslobode! Moje je prošlo, ali se ovako borim za mladost i njenu slobodu. A nema je! Kako će je biti kad nam ne daju ni do svog hljeba da dođemo. Pusti, bolan, svaki koji ti podijele! Nema ukusa, kad u njemu nema tvog truda. A ne daju nam ni svoju zemlju zaorat, nit` imaš čime. Kopanje je dozvoljeno samo ako ćeš meita poleć… Kako bi se nastavilo s onim da bude još jedan manje.