Šta poslije zimskog raspusta?

Ne tako davno u Bosni, zimske radosti i snijeg sa svim svojim ukrasima bili su glavni događaj i garancija za uspješan zimski raspust. Ništa ljepše nije bilo od 3-4 sedmice bez školskih ili bilo kakvih drugih obaveza. Snijeg bi u decembru bio već toliko napadao da je bilo uputno koristiti samo od snijega očišćene dijelove puta. Dubina snijega u jednom trenutku dostigla je moju visinu što u to vrijeme nije bilo možda još za Ginisovu knjigu rekorda, jer mi je bilo tek 6 godina. Da se može pritisnuti rewind dugme i vratiti u to bezbrižno vrijeme sa puno snijega, mislim da bih zažmirio i rekao nek’ pukne kud’ pukne i vjerovatno iz puke naivne radoznalosti kliknuo. Ali srećom to se ne može, pa me radoznalost ne draži na tako nešto fi ktivno. Da, bilo je to vrijeme rahatluka od jutra do sutra. Iako nije bilo bog zna kakvog tv programa tu i tamo prikazivani su dobri western fi lmovi, a bilo je i drugih zabavnih emisija. Snijeg, sanke ili skije bili su sasvim dovoljni da raspust bude pravi happiness. Porediti onaj zimski pejsaž sa ovim bespućima čini se bespredmetnim ali ipak, raspust je raspust gdje god. Vrijeme ne dopušta da se učmalost i uležanost prenese i na dolazeće mjesece, jer to može prouzrokovati nenadoknadive posljedice u budućnosti.

Sticajem okolnosti, ovih dana bio sam prisutan na sastanku o Internacionalnim studentima u DeKalb County School Systemu. Broj naših studenata, da tako kažem, preostalih u ovom sistemu nije, bog zna, kako veliki. Podsjećanja radi, znamo koliki je broj naših familija preselio u Gwinnett County i tako malo promijenio demografsku sliku ovog područja. Ali ipak, petsto ili šesto preostalih studenata je sasvim dovoljno da njihov uspjeh i prelaz u iduću godinu zainteresira nadležne u DeKalb Systemu. U biti momenat za provjeru ne može biti bolji, gdje i kako stoji svaki student u pogledu ocjena i školskog uspjeha, a samim tim i izgleda za uspješan završetak godine. Još praktično ima vremena za one koji bi trebali završiti srednju školu (high school) ove godine. Mjesec ili dva do početka fi nalnih (graduation) ispita mogu biti presudni. Takođe uspjeh i ocjene djece u nižim razredima sad trebaju biti uzete u razmatranje i treba razmisliti kako ih poboljšati. Zadnji voz samo što nije krenuo. Znamo da kad prohuja s vihorom nema više povratka.

Da se mi vratimo statistici i informacijama. Skoro pa mali broj, samo 2% od ukupnog broja internacionalnih studenata u ovom sistemu otpada na đake iz Bosne i Hercegovine. Ali Bosna nije mala. Iz neznanih razloga djeca koja govore bosanski jezik u znatnoj su manjini. Zastupljeniji su srpski, hrvatski i vjerovali ili ne srpsko-hrvatski. I još jedan paradoks. Jugoslavija, kao zemlja iz koje studenti dolaze je u ne baš zanemarivom broju u statističkim podacima. Tako da je najzastupljeniji jezik koji govore naši đaci srpsko-hrvatski!! Znam da je ovo više nego šokantno, ali to je naša slika. Djecu u škole upisuju roditelji i logično bi trebali znati koji jezik govore kući i s kojim se jezikom služe. Naseljavanje u Ameriku desilo se poslije ili u toku agresije na našu zemlju, a BiH je proglasila nezavisnost i dobila djelimično međunarodno priznanje još 1992. god. Sama nezavisnost i deklaracija sa svim prerogativima uključujući i jezik govore o osnovnim karakteristikama naše države.

Jasno je svakom da Bosna i Hercegovina ima svoj službeni jezik i da je neprihvatljivo za nas iz Bosne da se služimo jezikom susjednih zemalja, jer to je jednostavno dio našeg identiteta. Ali naš čovjek radije brine o tuđim problemima i brigama jer svoje ne vidi ili ih ne smatra toliko važnim. Govorili smo između ostalog koliko je važno i malte ne elementarno da se roditelji služe, uče i govore engleski jezik. Odgovorni iz ovog sistema zainteresirani su i vjerovatno bi napravili dodatne ustupke i učinili napore da se približe članovima naše zajednice; to jeste preostalima u ovom školskom sistemu. Nadam se da ću za idući broj pripremiti dodatne kako statističke tako i informacije o vanrednim edukativnim programima za zainteresovane članove zajednice, a takođe i dodatne programe za djecu koja imaju lošije ocjene. U tom kontekstu priča je bila kako osim ponuđenih programa, kurseva u školama, bibliotekama pa i crkvama jel’, kako iznaći još bolje rješenje i tako udovoljiti roditeljima da se lakše uključuju u ovaj program učenja. Ali ima li interesa za kurseve engleskog jezika među nama? Da li roditelji uopšte razmišljaju koliko je ovo strateški važno i potrebno svima? To je pitanje na koje sama zajednica i mi koji je činimo trebamo dati odgovor.

Nekadašnja vjerska kuća u Clarkstonu, koju su usput kupili članovi naše zajednice svojim prilozima, zjapi prazna evo već godinu dana ako ne i više. Iako je većina stanovništva odselila u Gwinnett, ipak preostali broj stanovništva nije zanemariv. Svaki student je važan ma koji razred da pohađa. Ja znam da djeca ne znaju važnost školskih diploma i značaj edukacije, ali barem mi roditelji znamo i vidimo to svaki dan, ako nigdje, a ono barem na radnim mjestima. U narednim brojevima našeg magazina pokušat ćemo pisati više o školstvu, a tu bi mogli uključiti i informacije o kursevima engleskog jezika i o svim drugim edukativnim programima za članove naše zajednice. S obzirom na obim teme i raštrkanost našeg stanovništva poseban apel upućujemo svim našim prosvjetnim radnicima bez obzira u kojem školskom sistemu rade. Napišite makar kraću informaciju o stanju u vašim školama, a posebno bi bila interesantna informacija o stanju u školama u Gwinnett County-u. Na taj način bi informacije mogle početi kružiti i u konačnici stići do onih kojima najviše mogu koristiti. Kvalitetna informacija može promijeniti, ako ne danas, a onda ubuduće smanjiti broj onih koji se ispisuju iz srednjih škola prije regularnog završetka. Imamo očigledno prostora za napredovanje i za pomoć jedni drugima samo još trebamo napraviti iskorak i proširiti vidokrug.