Zbogom „Nova Evropo“

Kako su greške Bushove vlade uništile proamerički savez u Evropi

Bio je sunčan junski dan i George W. Bush je govorio na Varšavskom univerzitetu. Unutar, prisutni političari su slušali sa interesovanjem, napolju, mase su se okupile u znak podrške američkom predsjedniku. Nakon što je govor završen, mediji su bili puni hvale.

Teško zamislivo, ali istinito. Ovo je bio Bushov prvi posjet Poljskoj, nevjerovatno davnog ljeta 2001. U sklopu iste turneje, Bush je posjetio i Španiju. Tokom zajedničke konferencije za štampu, Španski predsjednik José Maria Aznar se zahvalio Bushu za „blagonaklonost“. – Španija je prijatelj Sjedinjenih Država, a predsjednik Aznar je moj prijatelj, rekao je Bush.

Čitava turneja nije prošla tako glatko: protestvovalo se na američko-evropskom samitu i još ponegdje. Ali, ovi „normalni“ izljevi nezadovoljstava su bili ublaženi nečim dosad neviđenim: proameričkim savezom Blairove Britanije, Berlusconijeve Italije, desnom vladom u Španiji, Portugalu i Danskoj i naravno bivšim komunističkim državama centralne Evrope. Ovo su sve bile zemlje koje su netom prošle liberalizaciju tržišta i kojima se nije dopadala francusko-njemačka dominacija evropskom politikom. 2003, kada je Donald Rumsfeld prozvao Njemačku i Francusku „Starom Evropom“, ovaj kvazi-savez je dobio svoje ime: „Nova Evropa“. „Nova“ je ovdje značila pro-američka i kapitalistička, kao i podršku ratu protiv terorizma.

Četiri godine kasnije, „Nova Evropa“ više ne postoji. Aznar, Blair i Berlusconi su ispali iz igre, djelimično zahvaljujući i propaloj avanturi u Iraku. Raspoloženje u centralnoj Evropi se promijenilo za 180° – od proameričkog do dubokoskeptičnog. Početkom ovog juna, Bush planira da provede tačno 3 sata i 10 minuta u Varšavi, gdje neće održati govor i praktično će se samo susresti sa poljskim predsjednikom. A, i ta diskusija će biti vrlo ograničena. Smrtno ranjena Irakom, oštećena američkom neosjećajnosti prema njenim interesima (striktniji vizni režim, smanjenje vojne pomoći), „Nova Evropa“ će na kraju biti pokopana najnovijim američkim planovima da postavi proturaketni štit u Poljskoj i Češkoj.

Sa velikim zakašnjenjem State Department je učinio što je mogao da promovira ovaj projekat, a proamerički političari u obje ove zemlje su se trudili da mu pruže podršku. Uprkos svemu, nove američke rakete ostaju vrlo nepopularne i nije sigurno da će ih podržati ijedan parlament. Evropljani jednostavno ne shvataju zašto oprema koja treba da Ameriku zaštiti od Irana treba da bude instalirana na njihovom tlu, pogotovo što Iran samo prijeti Izraelu, a ne Americi ili Evropi. Krajem prošlog mjeseca, ruski predsjednik Vladimir Putin je zaprijetio da će, u slučaju da SAD ostvari svoje planove, Rusija svoje nuklearne rakete usmjeriti prema Evropi. – Očito je, kazao je Putin, da ako se dio američkog strateškog nuklearnog naoružanja postavi u Evropi i postane prijetnja Rusiji, mi ćemo morati odgovoriti.

Ovaj nadasve ciničan stav ruskog predsjednika je dakako pretjeran, ali ovakva retorika zabrinjava prosječnog Evropljanina i to je upravo ono što Putin i želi postići. Problem je u tome što se niko u Pentagonu nije dosjetio da bi njihov plan mogao naići na otpor ili da bi Česi i Poljaci mogli tražiti dodatne garancije i postavljati pitanja. Prema izvorima iz Washingtona, State Department koji je zadužen za vanjske poslove je za ove planove saznao tek kad je Pentagon već donio odluku. Zvuči poznato?

Sve ovo je moglo biti izbjegnuto. Čak šta više, „Nova Evropa“ umire u trenutku kad su i Francuska i Njemačka dobile lidere sa desna, koji su naklonjeniji Americi od svojih prethodnika. Sa malo više pažnje i manje arogancije, prekoatlantska alijansa je sada mogla biti oživljena, umjesto puna ljutnje i mržnje. Kad se napokon svedu računi ove američke administracije, šteta načinjena starom kontinentu bi mogla biti ista, ako ne i veća, nego ona pričinjena Iraku.

Haris Delalić