Bitke oko nafte u BiH

JANAF, jadranski naftovod, nova je zavada između entiteta u BiH, predmet je nove svađe između BiH i Hrvatske, a po svemu sudeći, Milorad Dodik je jedan njegov dio, uz rafi neriju u Bosanskom Brodu, koja je pripadala Republici Srpskoj, neovlašteno prodao - Rusima

U Bosni i Hercegovini, u sjedištu Vijeća ministara počeo je i traje specifi čan naftni rat, s prijetnjom da pređe rijeku Savu uvuče Hrvatsku, ali i neke druge zemlje u još jednu prljavu balkansku igru. No, prije tumačenja događanja potrebno je izreći i konstataciju da je potvrđena slutnja da u bosanskohercegovačkoj vladi – Vijeću ministara ne može biti sreće. Nikola Špirić, šef tog zlosretnog tima, još nije uspio ni jednom pokrenuti svoj ministarski stroj. A i kako će – ni jednog ministra nije birao sam, sve do jednog delegirale su zavađene stranke, a ministar je prihvatio dirigirati takvim orkestrom. Naftaška gužva to zorno ilustrira, a počela je prodajom Milorada Dodika rafi nerije u Bosanskom brodu ruskoj kompaniji Zarubežnjeft. Sve je to u redu, jer rafi nerija po ovdašnjim podjelama i pripada Republici Srpskoj, ali je nevolja u tome što Rusi namjeravaju odmah početi s preradom svoje niskokvalitetne nafte što bi, po postojećoj tehnologiji, rezultiralo proizvodnjom derivata s kvalitetom ispod europskih standarda. E, takvu proizvodnju može odobriti samo Vijeće ministara. Naravno, ministri iz Federacije ugledali su šansu za svoju zluradost i odbili glasati za takvo odobrenje sve dok Republika Srpska ne podastre sve detalje kupoprodajnog ugovora inače tajnih odredbi. Gužva je trajala dugo, Rusi su prijetili odustajanjem, pa je na jedvite jade suglasnost data. Tri naredne godine iz bosanskobrodske rafi nerije izlazit će benzini s nedopustivom količinom olova, a nove gazde će ga moći plasirati u Bosni i Hercegovini i zasititi tržište, a viškove namjeravaju izvoziti. Kažu bližem i daljem – okruženju! Kako i kome, u ovoj priči je treća stvar, a druga je saznanje, rođeno nakon čitanja ugovora, da je Republika Srpska, odnosno Milorad Dodik, prodala i nešto što joj ne pripada –bosanskohercegovački, pa čak i hrvatski dio međunarodnog jadranskog naftovoda (JANAF)! I sad je prozvan Nikola Špirić, prvi ministar, ali Dodikov pobočnik da objasni o čemu je riječ. Učinio je to tako nespretno da je otvorio još jedan potencijalni politički sukob između Zagreba i Sarajeva. Zvučalo je naivno, Špirić je izgovorio: „Jadranski naftovod dio je sukcesijske imovine bivše Jugoslavije, a Bosna i Hercegovina poduzet će sve potrebne mjere kako bi u tome zaštitila svoje interese. JANAF će biti jedna od tema razgovora s premijerom Sanaderom za njegova posjeta Sarajevu, a državno pravobraniteljstvo BiH će uskoro pokrenuti pitanje vlasništva nad JANAF-om kako bi se zaštitili interesi BiH u tom projektu.“

I iz Federacije je počela grmljavina. Čovjek izvan Špirićevog tima, Vahid Hećo, federalni ministar energetike i industrije, oštro je priprijetio Špiriću i Dodiku, ali je dodao i kako su Hrvatska i Srbija prisvojile imovinu koja pripada BiH, te da Vijeće ministara BiH mora vratiti dio suvlasništva BiH. Pitanje vlasništva nad JANAF-om u odnosima dviju država do sada nikada nije spominjano, a pokreće se u trenutku kada bi ova kompanija mogla postati dio svjetskih strateških transportnih pravaca opskrbe zapadne Europe naftom kroz projekt PEOP i Družba Adrija. A Rusima je Dodik prodao i 33 posto vlasničkog udjela u JANAFu koji, navodno, ova rafi nerija posjeduje!

Jasno je da je gužva pojačana činjenicom da je sve, prije bosanskohercegovačkog rata, pripadalo onda moćnom, a danas malom i ojađenom sarajevskom „Energoinvestu“. Na ovom primjeru se vidi da je i međudržavno čerupan, ali se, evo, perje nije baš razletjelo bez traga.

Zagreb se zapjenušao. Odmah je podastrto da su najveći dioničari JANAF-a Hrvatski zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje sa 50,54 posto i Republika Hrvatska sa 21,72 posto, a stav hrvatskih vlasti je jasan - JANAF je hrvatski. Taj stav potkrepljuje se i pravnim mišljenjem koje su o pravnim odnosima između osnivača JANAF-a napisali profesori sa zagrebačkog Pravnog fakulteta.

A činjenica je da su 1974. godine Energoinvest, Ina, i Naftagas, odnosno njihove četiri rafi nerije, osnovali poduzeće “Jugoslavenski naftovod- poduzeće za transport nafte u osnivanju”. Osnivači su za pokretanje tvrtke uložili oko 15 miliona dolara, odnosno samo 6 posto sredstava, dok je ostatak u vidu kredita od oko 1,5 milijarde dolara osigurao JANAF. Sad hrvatska strana poručuje Bosni i Hercegovini, sad je bolje reći njenim entitetima u vječnom međusobno gloženju, da osnivači ni jedan od tih kredita nisu vraćali, dok JANAF i danas otplaćuje neke od njih, odnosno da je 1988. godine JANAF upisan u sudski registar u Rijeci kao radna organizacija prema tadašnjem zakonu, pa su sva prava i ovlasti osnivača prema JANAF-u jednostavno nestala. Navodno, simbolični ulog koji su tri tvrtke uplatile za pokretanje JANAF-a vraćen im je 1991. godine, a kredite za izgradnju objekata plaćao je Naftovod. Stoga zaključuju da osnivački ulog nije pravni osnov za stjecanje vlasničkih odnosa kao ni plaćanje transporta nafte.

U BiH s ovim se niko ne slaže, a još se i međusobno svađaju. A i vrag zna da u današnjem vremenu, nigdje u svijetu, s naftom i naftnim putevima, nema šale.

Milan Pekić