Sarajevo - Dani bosanskohercegovačke dijaspore

Suzama se ne vjeruje, a ne zna se ni ko plače!

Što je više petljanja i laži NEKO nam je miliji i draži!“ – Zamijeni, poštovani čitaoče, subjekt „neko“ u negdašnjoj, malo izmijenjenoj socijalističkoj poskočici bilo kojim imenom i naći ćeš se pred, nipošto trajno-vječnim rješenjem, bilo koje od bosanskohercegovačkih smicalica, malverzacija i politizacija koje se ne bi se mogle nazvati i zamjenom teza i politiziranjem! Ne bi, jer to - jesu! Tako je nekako i sa pretencioznim održavanjem Dana – Kongresa – manifestacije održane, u organizaciji Svjetskog saveza Dijaspore BiH, u Sarajevu, s trajanjem četiri dana, s kraja prevrelog jula.

Pretenciozno, na tragu groteske, ostrašćeno, s manipulacijama - žalosno čak. Upravo onako kakvom izgleda i kakva jeste država Bosna i Hercegovina. Ili, a drukčije, onako kako zemlja Bosna i Hercegovina nipošto nije zaslužila. Ovo hoće, po ko zna koji put, istaći činjenicu, da država i zemlja, nipošto i na sreću nisu isto.

U svakom slučaju, uz spomenuti skup, stavove i sva opredjeljenja, a tu su manifestirana ili blago prisutnošću osjenčana, javna, prikrivena, strasna i pristrana, stoje krajnosti, slonovska gracioznost sjajno primjetljiva u trgovini staklom i kristalom i, zašto odmah ne reći, u sarajevskoj javnosti, u urbanitetu i takvoj publici, ocijenjena kao prepotentna bahata nakaza, surogat vjekovne i civilizacijske Bosne i Hercegovine. Hoće se reći: sjeća li se još kogod „sjajnog“ reprezentiranja ove zemlje kada su njene „turističke“ horde pohodile zemlje istočnog bloka pod okriljem crvenog Brozovog pasoša i pokazivale silinu ekonomske premoći mahanjem snopovima naših „červenih“ novčanica? E, Sarajlije su se pred nastupom dijasporaca osjećale kao ondašnji Poljaci, Česi, Slovaci ili Mađari. (Znaju li dijasporci kako danas, samo na našim prostorima nastupaju spomenuti Slaveni? Vjerujte na riječ, onakva nadmenost kakva je bila, onda, naša na njihovim prostorima, nije primijećena! Jeste sad – demonstrirana je od nostalgičnih dijasporaca...).

No, istini za volju, u spregu neriješenih pitanja, čak i nedovoljno definiranih problema, stoji tragika pozicije djece ove zemlje ma gdje ona bila. Unutra u BiH, ili u inozemstvu. Rat onako surovo otvoren i nametnut, a okončan bez pobjednika, nije donio odgovore na bilo što što nije umjela razriješiti politika. Tragedije, kolektivne i pojedinačne ni vrijeme ne može ublažiti, pa je Daytonski mir jednak njegovom sada važećem ustavu. Nikome nije dobro. Svakako, a i onako, u duši. Razumljivo je da ljudi u inozemstvu znaju za probleme zemlje matice i njenih stanovnika, ali i da, prije svega, imaju uvid u vlastitu poziciju. Vide se, pred „onima kod kuće“ kao obespravljeni pravednici spremni i na pomoć, unutra uvijek dobrodošlu, ali i na davanje netraženih savjeta. Naravno, jedno s drugim ne ide! Onda je i logično što su od jednih nepobjednika dočekani pomalo s prezrenjem, a od drugih kao još jedan od argumenata ili sredstava za ratno-poratno manipuliranje istinom i nacionalno-nacionalističkom pozicijom. Tako Nikola Špirić, predsjedavajući Vijeća ministara BiH, nije ni najmanje popularan među onima koji su stigli u Sarajevo (zar je tajna da ljubav za njega postoji među onima koji nisu došli, a jesu vani i učesnike sarajevskog skupa, kao ni skup sam ne vide kao svoje?), ali Željko Komšić, predsjedavajući državnog Predsjedništva, inače jedan od pokrovitelja koji je otvorio Dane, popularnost ima i ona nije postavljena samo na najnormalniju izgovorenu rečenicu:

-Nije logično da ova država diže ruke od vas!

Nije, ali nisu normalna ni vremena, ni država.

Prema podacima Svjetskog saveza dijaspore, izvan BiH živi oko 1,3 miliona Bosanaca i Hercegovaca, a više od 70 posto ovog broja su oni koji čine kolateralnu ratnu štetu – žrtve su sile. Stoga je i logično da govore o ugroženom pravu na državljanstvo što, opet, popularno- nepopularni Haris Silajdžić, jedan od trojice u Predsjedništvu BiH, naglašava, ali i koristi za skretanje na priču o povratku i neprimjenjivanje Aneksa 7 Daytonskog sporazuma, pa će reći da je potrebno postavljanje pitanja o tome koliko traje “... i koliko će trajati implementacija Aneksa 7 i da li je to beskonačan proces? Ovaj aneks nije ispoštovan, niti realiziran, a dokaz tome je registrirani broj povrataka koji je nakon 12 godina daleko ispod očekivanog”. Samo, pitanje o kojem je govorio nije postavio učesnicima susreta. Niti su ga postavili, a još manje dali odgovor oni sami. Upravo na tom se zasniva i nesporazum sa sarajevskom ili bosanskohercegovačkom javnošću.

Boga vam, - kao da je vikala sarajevska čaršija, nemojte nam više pomagati izdaleka, ali ni odlučivati o našoj sudbini! Niti to radite kvalitetno, niti razumijete što radite, niti to plaćate kao što tvrdite!

A to je, otprilike gostima iz dijaspore rekao akademik Mu-hamed Tunjo Filipović strahovito ih naljutivši. Izgovoreno je apsolutno odraz onog što Tunjo misli, a mnogi „unutarnji“ će i supotpisati, i nimalo mu ne smeta što nečije uho ne može izdržati istinu. Između ostalog, kandidirao je krucijalno pitanje - identitet dijaspore i njene uloge kako u BiH tako i u zemljama u koje su emigrirali, pa je termin “dijaspora“ proglasio varavim i neodgovarajućim:

- Čija ste vi dijaspora? Jeste li dijaspora one BiH koju su nam ostavili naši preci? Vi niste sa sobom ponijeli Bosnu, vi živite po drugim zakonima. Vi ste bosanskohercegovačka - emigracija! Vaše priče o dostavljanju 12 milijardi dolara starom kraju su iluzija, pa bi vam bilo bolje da ovoj zemlji pomažete stvaranjem ugleda, statusa i uticaja nas i vas u svijetu, kao državljana BiH!

Ali narastanje bosanskog oligarha – vladara novcem, u inostranstvu je očito, želja za dominacijom i vlašću izdaleka, također. I to je – to, mada niko neće negirati da je drugih i pravih problema, opet u be i ha stilu - bezbroj. Uostalom, uz opasku da ni ranije nije pisao priče o dijaspori koje bi zadovoljile „vanjske“ i „unutarnje“, jer su jedni kazivali kako ih je omalovažio i ponizio, dok su drugi njegovu sliku i doživljaj njihova masovnog, privremenog dolaska kući vidjeli kao tačnu i neiskrivljenu, kolega i prijatelj Ramo Kolar, svoju kolumnu posvećenu dijasporskom događanju, u sarajevskom „Oslobođenju“, ovako je završio: ..

Neki kažu da njihov dolazak u vidu privremene pozlate s kojom predstavljaju život u tuđini, povuče jedan broj omladine da otperja iz ove zemlje. Ne bih podupro takvu tezu. Bit će da mladi perspektivu traže negdje drugdje bježeći od našega koncepta vlasti, podjele države, nedostatka prosperitetnoga posla, prava jednakog za sve, ravnopravnosti svih na svakom kutku Bosne, prosipanja nacionalizma, prijetnji, laži i ucjena, krađe i otimanja firmi od kojih se nekada dobro živjelo, podjela na naše i njihove, što sve izabrane vođe ovdašnje potpiruju i održavaju.

I statistike razne stižu s našom dragom dijasporom. Jedne kažu kako nam oni na godinu donesu, pošalju ili ostave, nekoliko milijardi eura. Druge će, preko živih svjedoka i priča koje uvijek nisu sjajne, reći kako dijasporci najčešće piju kiselu iz litarskih boca, jedu sendviče i urijetko ili tanko „potkivaju“ preostalu rodbinu i prijatelje. Mene je ipak obradovalo kad sam na nekoj od stranica na Internetu vidio kako se preporučuje rijeci naših Bosanaca da kod kuće obavezno kupuju samo domaće proizvode, moleći ih da i tako unaprijede njenu posrnulu ekonomiju... Iako su dušom u Bosni, a bez duše se ne da živjeti, naši dijasporci su se u ogromnoj većini prilagodili okolini u koju ih je dovela sudbina i pokazuju veliko razumijevanje, ako ne već i ljubav, prema tom okruženju.

Pa ipak, većina bi njih stala uz onu bosanskog kneza Nenca, uklesanu na njegovu stećku još 1094. godine: “I da ostaviš kosti u tuđini, i tad bi samo Bosnu sanjo“. M.Pekić