Luciano više nikad neće otpjevati ‘Nessun Dorma’

Priča koja je počela 12. oktobra 1935. u Modeni okončana je u istom tom gradu u 5 sati ujutro 6. septembra 2007. Ovaj svijet napustio je veliki Luciano Pavarotti, najpopularniji operni pjevač današnjice i svjetska zvijezda s glasom kakav se rađa jednom u generaciji. Od svog prvog opernog nastupa, 29. aprila 1961. u Reggio Emiliji (Rodolfo u Puccinijevoj La Boheme, ista uloga s kojom je četiri godine kasnije prvi put nastupio u La Scali), preko prvog ikad opernog koncerta za 10.000 ljudi u Narodnoj dvorani u Pekingu 1986. (9 visokih C zaredom, bez frke) pa do zadnjeg opernog nastupa 20. marta 2004. (njujorški Met, Cavaradossi u Tosci) i zadnjeg koncerta (Tajvan, decembar 2005.) te zadnje pojave pred publikom, 10. februara prošle godine na otvaranju zimskih Olimpijskih igara, njegov glas očaravao je brojne ljubitelje opere, a mnogima bio i prvi kontakt s čarobnim svijetom Verdija, Puccinija, Mozarta, Bizeta... Brojni su oni koji danas slušaju Salvatorea Licitru, Roberta Alagnu i druge pretendente na tron najboljeg tenora svijeta, a koji ne bi znali za operu da nije bilo debeljka s moćnim glasnim žicama.

Kad bismo pravili kompilaciju glasova koji su obilježili dvadeseto stoljeće, pored onog štrkljastog Talijana iz New Jerseya, crnaca iz Delte koji su na raskršću nudili dušu vragu, kamiondžije iz Memphisa i mršavog londonskog ekonomista te čupavca s okruglim cvikerima koji nas je pozivao da zamislimo bolji svijet, nezaobilazan bi bio i bradonja iz Modene čiji je glas operu približio generaciji Beatlesa i Stonesa, Zeppelina i U2, svima onima za koje su legende poput Carusa, Giglija i Björlinga bile davna prošlost, a Maria Callas poznatija kao Onasisova bivša.

Svakako je dosta takvih bilo i među slušateljima koji su ispunili pulsku Arenu one čarobne večeri 3. maja 2004. kad je njegov nevjerojatni glas preplavio antičke zidine i prelio se preko njih, od prvog tona do sva tri bisa (Granada, O sole mio i na kraju Libiamo ne’ lieti calici koju je s njim zapjevala cijela Pula) u tipičnom Pavarottijevom nastupu koji je kombinirao popularnu muziku s opernim vrhuncima. Takav dualitet bio je obilježje njegove karijere; nikad se nije libio veza s popularnom glazbom i za sobom je ostavio duete s Eltonom Johnom, Mariah Carey, U2... Možda i najveća propaganda opere u istoriji bili su njegovi slavni nastupi s kolegama Placidom Domingom i Joseom Carrerasom, kad su “3 tenora” držala koncerte uz svjetska nogometna prvenstva u Italiji (rimske terme Karakale) i SAD, Francuskoj i Japanu. Njegova omiljena arija bila je Nessun Dorma iz Puccinijeve Turandot, kojom je obavezno završavao recitale, što je ušlo među opća mjesta popularne kulture; poznata američka poslovica “it ain’t over till the fat lady sings” postala je “it ain’t over until the fat guy sings Nessun Dorma”.

Izvan scene i na njoj uživao je u tome da propagira ustaljeni imidž operne dive: obavezna bijela salveta za brisanje lica (koju je slučajno dobio tokom recitala u Libertyju u Misssouriju 1973. i usvojio kao zaštitni znak), šalovi kojima je štitio grlo, hirovitost i otkazivanje nastupa (“Kralj otkaza” je zbog toga 1989. dobio otkaz u Chicagu nakon 15 godina, a ravnatelj Andris Krainik zarekao se da više nikad neće raditi s njim). No, kad bi nastupao, to je bilo zbilja nezaboravno – u rubrici “najveći broj poziva pred zavjesu u karijeri nekog pjevača” u Guinessovoj knjizi rekorda zapisano je: L. Pavarotti, 165.

Kao i svako ljudsko biće, bio je krvav ispod kože: dva braka, neugodan raskid s menadžerom, sukobi s poreznom upravom, muke zbog tjelesne težine (svojedobno je nudio velike novce onom tko mu smisli dijetu kojom će smršati, ali da u njoj bude špageta i jastoga)... No, biće zapamćen prije svega po enormnoj popularnosti i načinima na koje ju je koristio: natjecanju za mlade talente nakon kojeg je nastupao s pobjednicima, pedagoškom radu, iznimnoj humanitarnoj djelatnosti (počasni građanin Sarajeva, veleposlanik mira UN)... Debeli bradonja zaraznog osmjeha, od čijeg bi glasa zatreperio svaki živac, bio je i ovo i ono, ali u njegovo doba je uzrečica “ima glas kao slavuj” postala “ima glas kao Pavarotti”, i malo je kome dano da tako postane pojam pjevača kakav je on bio.