Pogled iz Kreševske deklaracije na novu BiH

Šefovi hrvatskih stranaka ne vole, pa i ne govore o teritorijalnim razgraničenjima. Jasno, to je prevruće i dio njihove strategije. O ustroju, onakvom kakvog ga oni vide, od općinske do državne razine, nije im mrsko razgovarati.

Suglasni su o tri nivoa – državnom, takozvanom srednjem i općinskom.

Kad je riječ o onom najvišem, zalažu se za BiH sa dvodomnim parlamentom – Zastupničkim i Domom naroda. Zastupnički dom ne bi imao entitetsko glasovanje. Svi zakoni usporedo sa Zastupničkim domom trebali bi proći i proceduru u Domu naroda, a svaki od tri konstitutivna naroda institutom vitalnog nacionalnoga interesa te jednakim brojem zastupnika u Domu naroda štitio bi svoja kolektivna prava.

U izvršnoj vlasti funkcioniralo bi Predsjedništvo BiH koje bi i dalje brojilo tri člana, a u ustavu bi trebalo precizirati da svaki od članova Predsjedništva može biti izabran samo od strane pripadnika vlastitoga naroda kako se ne bi ponovio “slučaj Komšić“.

Zagovara se jača savezna vlada s nadležnostima nad vanjskim poslovima, obranom, poljoprivredom, zdravstvom, fiskalnom politikom, vanjskom trgovinom, visokim obrazovanjem ...

Savezna razina u konsocijacijskim državama i izvornim federacijama podrazumijeva bitna tri principa: konsenzus, paritet i rotaciju. Tako se ne bi smjelo dogoditi da predsjednik jednoga i drugoga doma u parlamentu, te predsjednik vlade budu iz reda istoga naroda, ili da jedan od konstitutivnih naroda ostane bez funkcije predsjednika u izvršnoj ili zakonodavnoj vlasti.

Izgleda da je srednji nivo ono što je, do sada, najviše iritiralo Hrvate pa bi i on trebao imati izvršnu zakonodavnu i sudsku vlast. Pojednostavljeno, buduća hrvatska federalna jedinica (ova nova Herceg-Bosna, ma kako se zvala!) imala bi svoj jednodomni Sabor, sa nadležnostima sadašnjih federalnih kantona - financije, gospodarstvo, socijalna politika, policija, mediji, školstvo, visoko obrazovanje.

Nacionalne interese štitila bi vijeća naroda pri saboru, ali i neka vrsta društvenoga ugovora koji se zasniva na tzv. korporativnom federalizmu: etničke manjinske zajednice koje ostanu izvan svoje “matične“ federalne jedinice imale bi sva prava kao njihovi sunarodnjaci u tzv. matičnim federalnim jedinicama.

Svaka federalna jedinica imala bi i svoju vladu. Nije predviđena institucija predsjednika federalne jedinice.

I posljednja, općinska razina koja bi zapravo trebala biti najvažnija bavila bi se svakodnevnim životnim potrebama i problemima građana lišena bilo kakvih nacionalnih kriterija. Čelni ljudi općina i gradova bavili bi se čistoćom grada, vodovodom, kanalizacijom, rasvjetom...