Spašavanje obraza u plovidbi hendikepiranog kormilara

Istina je – bilanca osmomjesečnog rada bosanskohercegovačkog Predsjedništva jeste katastrofalna, ali je to posljedica grubo suprotstavljenih političkih i inih ingerencija – pitanje je ko bi uopće, u ovakvoj poziciji kolektivnog šefa države, mogao uraditi više i bolje, pa je i upitno hoće li Željko Komšić moći postići nešto više

Za Europa Magazine iz Sarajeva piše: Milan Pekić

Lice Željka Komšića nije dobilo ni sjenku osmijeha kada je, ovih vrelih julskih dana, poslije skromne i simbolične inauguracije u prvog među jednakim u bosanskohercegovačkom predsjedničkom trijumviratu, istovremeno dobio novinarsku čestitku i pitanje o prvim intervenističkim potezima ne bi li predsjednički nešto pokrenuo u državi, majci čini se svih kriza.

-Uh, to je najteže pitanje za iole suvisao i ozbiljan odgovor! – reče Komšić i kao da mu breme briga žestoko pojača još blage bore, - ali pitanja o statusu Srebrenice, tumačenju presude Haaškoga suda pravde, mogućeg gašenja Republike srpske su ona koja su obilježavala i opterećivala protekli osmomjesečni rad, ma koliko bila bez odgovora i odgovarajućeg rezultata tročlanoga Predsjedništva BiH. Iako bitna, niti jedno od navedenih nije u nadležnosti Predsjedništva BiH, ali jesu bila nametnuta i „pokrivala” su važnije stvari. Među nama trojicom, a tvrdim da je riječ o zaista čestitim ljudima, samo, ne zaboravite, predstavnicima različitih političkih opcija i „zaduženih” u svojim stranačkim strukturama, o tim i takvim pitanjima nije moglo biti suglasnosti, a ona prava, iz oblasti nad kojima bi Predsjedništvo, kao izvršni organ vlasti BiH, morali imati utjecaja, kao što je recimo vanjska politika, nije mogla doći na red i kao da i ne postoji.

Mnogi su spremni izreći tvrdnju da je predsjednički trio ustvari potpuno neuigrana ekipa. Komšić se baš s takvim konstatacijama i ne slaže, ali ne suprotstavlja se nešto drukčijoj tvrdnji: svaki od njih trojice vodi svoju politiku bez obzira na državne interese. Tako, recimo, Silajdžić svakodnevno analizira, na svoj način tumači presudu i potpiruje vatru svojim radikalnim izjavama, dok mu Radmanović svako malo odgovara po naputku, kako je sâm kazao, svoga partijskoga šefa Milorada Dodika. Tako Predsjedništvo BiH postaje prva crta bojišnice sarajevsko-banjalučkog rata unitarista i separatista, pri čemu Komšić potpuno odudara od spomenute dvije partnerske krajnosti i pokušava skrenuti pozornost Spašavanje obraza u plovidbi hendikepiranog kormilara Istina je – bilanca osmomjesečnog rada bosanskohercegovačkog Predsjedništva jeste katastrofalna, ali je to posljedica grubo suprotstavljenih političkih i inih ingerencija – pitanje je ko bi uopće, u ovakvoj poziciji kolektivnog šefa države, mogao uraditi više i bolje, pa je i upitno hoće li Željko Komšić moći postići nešto više na stvarne okvire i ovlasti Predsjedništva.

Možda se nešto promijeni promjenom u prvoj fotelji, mada je riječ o simboličnom činu među ljudima istih nadležnosti što mnogi povezuju s gotovo istovremenim dolaskom Miroslava Lajčaka kao novog visokog predstavnika, tim prije što je davno napisani Komšićev dokument o prioritetima skoro identičan onome što je Lajčak inaugurirao kao svoj program.

No, Komšić priznaje da i nije optimista! Veli bio bi presretan kad bi uspio bar djelomice razbiti osinjak Ministarstva vanjskih poslova jer je i sam ministar nemoćan u rasplitanju klupka bosanskohercegovačkih diplomatskih predstavništava u inostranstvu. Nije malo ambasadora koji djeluju mimo uputa ministarstva, a za mnoge postoji i ocjena da ne djeluju u interesu države Bosne i Hercegovine – rade po nalozima svojih entiteta, pa i svojih stranaka koristeći vakuum nastao političkim neredom i neuređenošću zemlje koju predstavljaju.

Komšić bi volio, ali ni sam nije siguran hoće li uspjeti razbiti takve pojave i s kolegama zavesti red.