Vakat je...

Oduvijek su pisci u svojim djelima pisali o vremenu u kojem žive da bi u biti dočarali stvarnost svojim savremenicima, a dobra i vrijedna djela nadživjela bi stvaraoce, pa bi se nove generacije pozivale na te radove i tako reći čitali istoriju ili dešavanja od prije.

I mi u dijaspori živimo svoje vrijeme i sudeći po svemu, sve će ostati na usmenom predanju ili pričama. I kad bi se tu i tamo pojavilo kakvo pisano djelo našeg čovjeka, to bukvalno nema širu podršku niti dobar prijem kod nas. Razlozi ovim neuspjesima su manje više poznati, ali ipak se teško prevazilaze. Vrijeme leti rekla bi jedna naša stara poslovica i teško ga je uhvatiti i sačuvati kao što su vaktile Meša Selimović i Ivo Andrić činili na sebi svojstven način. Teško je zamisliti bosanski ili srpski jezik bez ovih pisaca, ili ti hrvatski bez jednog Miroslava Krleže. I čovjek se mora zapitati kakvo je u stvari bilo to prošlo vrijeme kad su ovi i drugi pisci bili kadri svojim pisanjem zauzeti tako visoko mjesto u istoriji. U onom vremenu osim pisaca cijenjeni su bili i majstori i zanatlije raznih profila, a generalno čovjek je bio bliži čovjeku skoro u svim situacijama. Bilo je nekad davno lijepih riječi i za komšijsko ružno pseto.

Ima i drugih poslovica a jedna vrijedna je i ova: svako vrijeme nosi svoje breme. Činjenica je da smo mi u Atlanti učesnici u ovom vremenu i da svojim činjenjem ili ravnodušnošću obilježavamo ovaj vakat. A kako posiješ tako ćeš i požnjeti; još je jedna od rječitih poslovica. U ovom turobnom vremenu koje živimo manjka i poslovica; to jeste nove se ne pišu a starih se individualno prisjećamo i prizivamo ih kad je muka. Trebaju čovjeku i te note da bi odahnuo; stao za trenutak i konstatovao kako je nekad k’o fol bilo lako a kako sad nije. I tu se onda sjetimo maršala, a uz te uspomene poteče med i mlijeko. Malo morgen, rekao bi jedan drugi učesnik u istoriji, negativac dakako. Nego da se vratimo na mjesto događaja u našu lijepu ili lipu Atlantu i okoliš. Moram konstatovati da je opet omanjilo događaja a nema ni susreta kao nekad. Nestašica vremena i naš skorojevićki scenario bitisanja u odličnoj su harmoniji pa insanu ne daju da dihne ni trenutak. Čaša pive, lakat naslonjen na šank i nevažno prebiranje po tuđim životima, čine se kao fantastičan izlet u nepoznato i nešto novo, skoro pa bijeg od svakodnevnice koja pritiska.

Dugo toplo ljeto evo izgleda da je na izmaku i vala neka je. Dosta je više ove temperature i vrućine. Kad god nekog upitam šta ima, odgovor je isti. Ništa novo, uvijek isto. A ja mislim čuda se dešavaju baš zbog toga što ja nigdje ne izlazim pa me strah da sve prolazi bez mene. Kao što vidite dragi čitaoci, magazin, još uvijek izlazi i sve su prilike dugo će još bez obzira na našu tromost i nevoljkost da bilo šta pomaknemo ili promijenimo. A novina se bezbeli štampa i na engleskom jeziku. Strateški je to potez jer većina našeg svijeta uzima domaći nam američki pasoš i dabome spika li spika po cijeli dan. Nema ti kod nas više u pisanom niti govornom jeziku gramatičkih grešaka tipa ćesta umjesto cesta, modernizacija iza svakog ćoška je vidljiva. Sve popularnija imena koja se naročito daju u nas su Žaklina i Robert a nema više onih naših kultnih imena kao što su Đula, Behzada i Mejra, ili Murat i Hamdija, ili ih ima ali previše rijetko. Ide domaći pasoš k’o halva, tako barem kažu u imigracionom birou. Jer naš čovjek hoće da putuje širom svijeta bez granica što mu ovaj pasoš itekako omogućava. Jedino malo ovaj sistem škrtari sa godišnjim odmorima, ali ima neplaćenih i bolesničkih dana po izboru. Možda sve ovo, gledano šire čini život u zajednici manje zabavnim pa su samim tim i izlasci izgubili draž i nema k’o nekad one vesele mase svijeta koja se okupi pa smijehom i galamom odaje kakvo takvo barem djelimično zadovoljstvo ili američki kazano happiness. Ulazi ovaj engleski jezik u sve pore života i mora se priznati da je praktičan jer se ponekad teško prevodi na maternji nam i onda se insan osjeća lakše jer je često u komunikaciji nezamjenljiv. Džaba je našoj djeci govoriti domaća zadaća kad oni u školi dobiju home work. I sve tako. Recimo, coverage you can count on, poteško je prevesti na naš maternji jezik, jer bi se smisao izgubio u prevodu. Pa ipak dragi čitaoci budite vi uz ovaj magazin u bilo kojoj verziji i formatu bio štampan, jer do sad smo se dobro razumijevali, a tako će biti i u buduće.

Enes Selimović