Ko radi i štedi, taj ima i vrijedi...

I ove godine očekujem zlatnu medalju u pomenutoj disciplini za pregalaštvo i doprinos koje neumorno dajem što u jednoj što u drugoj kompaniji. Sam sebi već odavno ličim na Abida koji se kupa u vlastitom znoju ali je uvijek ozarena lica. Dakako volio bih da od ovog mog rada i štednje ima ikakvog vidljivog hajra ali to su samo puste želje. I da imam vizu za sve zemlje svijeta malo bi koristi bilo od toga. Mašta i san služe me dobro, hvala na pitanju. Hroničari i ljudi koji planiraju i razmišljaju dalje od sutra, krajem godine obično analiziraju važne događaje u tekućoj godini. Mjerodavni su različiti kriteriji od zdravlja, stanja u familiji, zaposlenost i uobičajeno financije dođu na kraju a obično je to čovjeku prvo na pameti. Iako svak normalan očekuje od čovjeka da bude zadovoljan i sretan pored svega što smo stekli preko bare a ono se zanedalo pa insan valjda od prokleštine stalno nešto gunđa i naprdiva. Te fali mu ovo te malo mu ono, stalno jedno te isto, nezadovoljština i kuknjava. Da hoće ova unutrašnja neman i lokomotiva da malo manje hukće, živjelo bi se puno bolje i lakše, insan bi se više smijao i tekli bi med i mlijeko.

Posmatrajući sa strane sam sebe ako je to moguće, čovjek se mora zamisliti nad poslovicom koja kaže: čovjek je čovjeku vuk. Hajde što drugi podmeću i kopaju rupe, pa onda postavljaju čeke, upitno je zašto čovjek sam sebi radi o glavi, naravno dugoročno gledano. Listajući literaturu iz domaće američke radinosti nalazim da ameri osim mnogih drugih poželjnih kvaliteta koji su na vrhu liste, takođe puno očekuju i sami od sebe. Maltene gone sami sebi na odricanja a uz pomoć sistema i parafiranih dokumenata ili ustava i zakona. Vidna je razlika živjeti ovdje ili bilo gdje u Evropi recimo. Radno vrijeme drugačije im se računa, drugačije gledaju na novac i vrijednosti i sijaset drugih karakternih crta dijametralno se razlikuju od naših pogleda na život.

Jednostavan primjer su takozvane garage ili yard-sale, po naški rasprodaja ispred garaže ili u avliji. Obično se iznesu stvari i haljinka što više nikom u kući niti treba niti služi, pokače se cijene i prodaja počinje. Unaprijed se izvjesti pučanstvo i izlijepe posteri na bandere, dakako raskrsnice se obilježe tako da oglasi bodu oči i pozivaju na rasprodaju. Glavni cilj ove parade je prikupiti što se može novca a i da se prostor očisti od suvišnih predmeta. Ta mala aktivnost i kućna radinost nezamisliva je u našim krajevima pa i šire. U Njemačkoj bi ljudi obično iznijeli ispred kuće što namještaja i drugih stvari na izvolte prolaznicima ili kome treba da se posluži. Ovdje pretpostavljam što zbog izražene potrebe da se plate takse i nameti čovjek je prisiljen da prodaje sve i svašta. U Bosni vaktile, sjećam se na selu nije bilo odvoza smeća niti određene deponije gdje bi se odlagale nepotrebne i izdrndane stvari. Dosjetljivi kakvi smo oduvijek bili našli smo malo dublju provaliju iliti komad ničije zemlje i tu bi onda odvozili šporete, gume i stara bicikla, mrtve pse i što god bi insanu došlo pod ruku a da je u momentu suvišno.

Da smo malo svjesniji kao zajednica ovdje u Atlanti, ko zna šta bi sve mogli prikupiti i unovčiti za vlastitu dobrobit. Ovo prikupljanje i doniranje vodilo bi dalje u razmjenu i možda preprodaju ali bi se ljudi uvezivali i upoznavali kroz ovaj oblik saradnje. Imamo preduvjete za ovu djelatnost u našoj zajednici ali valjda nam treba kadar da krenemo sa društveno korisnim akcijama među nama. Letimičan pogled u vlastitu garažu registruje 2-3 dječija bicikla, tegove za oblikovanje bicepsa i tricepsa, teniske rekete, onda neraspakovanog posuđa, i kuhinjskih potrepština, možda da se malo pogleda ko zna šta tu sve nema a da to niko ne koristi. Dakako upotrebljive stvari, koje kad bi se sklonile dale bi koristan prostor za možda pisaći sto ili kutak za igranje. A koliko je naših kuća, stanova i ostava u Atlanti puta svašta nešto što stoji i prikuplja prašinu a možda i pokoju kritiku tipa; što to već jednom ne složiš i pospremiš? I za kraj konstatacija da se insan teško rastaje od komada namještaja, slike, tepiha i drugih kućnih sitnica koje valjda znače tako puno. Apsurd je da se to baš nama, svjetskim putnicima dešava. Ali nije se sa emocijama igrati. Kad pomislim šta smo sve morali ostaviti u Bosni, prežaliti sve one drage stvari pa opet smo se snašli fino. Svega imamo na pretek, jedino fali tih prokletih para.

Enes Selimović