On meni am, am, ja njemu am, am...

I tu smo se rastali. Morao sam dalje preko vode kao Fabijan Šovagović u fi lmu Neretva. Sreća prošlo je bez tifusa ovaj put. Čudni su naši putevi i naše sudbine. Ljudi se obično vade na sudbinu kao nešto određeno nešto što je negdje zapisano da će se desiti. Kao da postoji formula ili jednačina samo sa jednom nepoznatom. A ta nepoznata smo mi sami i kako se ponašamo. Čini mi se da smo se u Bosni onomad dobro ponašali pa opet se sve slomi preko naših leđa. Ali, kad pogledam recimo svoj dolazak ovdje ništa se nije desilo jer je bilo pred-određeno ili negdje uklesano u neku stijenu. Kad je famozna duldung-viza istekla mogao sam da biram. Do mene je bilo da li ću živjeti u Bosni ili negdje vani. Što je moj izbor bio Amerika dakako ne treba kriviti više sile i tražiti po svaku cijenu nekog da mu se eto prebaci zašto se to desilo. Bolje je tu nakupljenu negativnu energiju pretakati u pozitivna stremljenja. Čupati se. Izbor je defi nitivno bio moj. Toliko o sudbini.

Pogled i razmišljanja uprti su mi u dolazeći prvi mart. Taj dan u našoj istoriji je važan jer je proglašen za Dan Nezavisnosti Bosne i Hercegovine. A istorija je učiteljica života, znamo to. Iz drugog ugla posmatrano kada se nekada u Bosni mlad čovjek oženi a sticajem okolnosti živi u kući s roditeljima, ubrzo poslije ženidbe odluči da se odijeli ili osamostali. Započinje novi život tako reći, pravo kućenje tek slijedi. I država to jeste zemlja porijekla, matica ako hoćeš, poslije osamostaljenja nastavlja put razvoja i napretka. Ništa novo. „Ni sa kim se sudbina nije poigrala tako gorko kao sa Bosnom....“ Fakt je da dobar dio naših prognanih naroda i narodnosti sebi traži ili je već našao drugu Bosnu. Jer Bosna je tvrde mnogi kao maćeha. Nije pružila onaj rahatluk i idilu koju bi po logici svaka zemlja trebala garantovati. Tako da tu skoro i prestaje svaki dalji razlog za priču o Bosni, osim da se na osnovu trenutnih događaja i situacije u našoj bivšoj zemlji opravda taj postupak i preobražaj. Tako da imamo sad neku rezervnu domovinu, jer ako ovdje kola krenu plaho niz stranu onda ćemo opet izvršiti manevar i prestrojavanje. Zbog svog avantarustičkog duha, iskreno bih želio da mi iduća stanica budu Kina ili Rusija u starim granicama. Imali išta ljepše od neizvjesnosti i putovanja do u beskraj? Pa onda novi jezik, pa kućenje, novi prijatelji, milina. K‛o tica na grani. Ne mogu dočekati taj dan i spremanje na kraju kojeg ću završit negdje na aerodromu u Pekingu ili Kijevu s kesom IOM u ruci.

Enes Selimović