U zemlji čuda...

Na svom putešestvju kroz život, često puta sam se zapitao ima li dobra na ovom svijetu. Naravno prije toga svi preduslovi su bili ispunjeni, da li obhrvanost i nemoć s pratećim sadržajima ili jednostavno čuđenje i vapaj za objašnjenjem. Pa iako ponekad živimo u oblacima pa se zanosimo kako je sve oko nas baš dobro, nemoguće je isključiti tv, odbaciti sve vijesti i zatvoriti oči pred događajima koji nam se vrte u avliji. Količina vijesti koja nas zatrpava svakodnevno neminovno dopire do moždanih vijuga pa nam često pravi osmice u glavi. Teško je nevidjeti količinu zla i nesreće koja se nadvila nad čovječanstvom u obliku ratova, boleština i svakojakih smicalica, ima tu dakako i bajki o religijskoj superiornosti i svašta još ponešto a laži i petljavine najviše. Kao da nam nije već dosta vlastite muke i nesreće pa sad moram još mučiti i s ostalim.

Evo recimo ova srećom još ne objavljena knjiga od O. J. Simpsona „Da sam, evo kako bih“ u slobodnijem prevodu. Kako bi on ubio svoju bivšu rahmetli dragu i njenog prijatelja. Hm. Hajde razumijem da se bijes prikupi i nagomila u insanu ali pisati knjige o tome baš je pretjerano. Morbidno. Puno bi prikladnije bilo da se prijavi u jednu od mnogobrojnih crkvi i da tamo ispovijeda, žali i propovijeda šta ti ja znam. Bilo bi nekako svrsishodnije, ali jok on. Pošto sam na nekoliko e-mail lista tako sam ovih dana dobio obavještenje o predavanju u našoj džamiji u Snellvillu. Kažu biće to sad svake hefte jednom naveče. Hajde fino. Samo kako da nađem vrijeme? Na drugoj listi me obavještavaju da za tender za dopunsku školu u dijaspori za naše mlade nazovi Bosance, nema prijavljenih ponuđivača. Nema niti jedne izdavačke kuće ili knjižare koja bi bila spremna ponuditi knjige za dopunsku nastavu i sve što uz to ide, bezbeli za novac. Ali nije to ni tolika muka. Čekali smo toliko dugo na dopunsku nastavu pa možemo još, a što ne bi moglo. Tek smo desetak i više godina ovdje. Biće, biće.

Na izborima u ovoj nam domovini Demokrati su deklasirali Republikance. To mi je baš dobra vijest u moru loših. Više će se izabrana vlast akcentirati na ekonomiju i u našem gradu, a manje će civila na istoku stradati. Ima barem nade i ako ništa konkretno još nije urađeno. Zbog k’o fol jednog čovjeka u Iraku stradaše stotine hiljada nedužnih civila. I nikom ništa. Država se uhelaći vas cijela. I još za to traže opravdanje na svojim cirkus press konferencijama. Licemjeri ne znaju bolje. Hijene u ljudskom obliku. Hulje. Znam da su ovo teške riječi ali uzimaju si za pravo da vladaju svijetom. Nikad neću pristati na njihovo državljanstvo. Nikad neću dopustiti da me svijet gleda s prezirom. Kao da nas sad gledaju drugačije? Neka fala, kad sam mogao bez partijske knjižice u Bosni nekada zašto ne bih mogao ovdje bez pasoša sa zvjezdicama. I ako se to nekada desi znaću da je to dno dna. Da se dalje ne može propasti. Doduše, dno nam je suđeno. Ni tamo ni ovamo nam je. A nama sve ravno do mora. I uvijek kad prebirem o ovoj itekako osjetljivoj temi zaključim kako je moj pogled i negativnosti okrenut prema američkoj vlasti a ne prema narodu. Kao da narod ne bira vlast pa se to na kraju svodi na jedno te isto.

Ipak, postoje dobri i loši ljudi na što me jedan amer podsjetio sa izvanrednom idejom. Pošto je svojim stasom i držanjem idealnih proporcija za figuru Sante, predložio je da se uz malo šminke i prikladne odjeće doveze u našu kuću i odglumi Djeda Mraza i donese nazovimo to prikladan poklon za djevojčicu od dvije godine. Moram priznati da mi je to perfektno iznenađenje koje sam bio spreman platiti. Sudeći po svemu biće to nezaboravan događaj. Ali da ne bi previše odlutao od BH zajednice i naših tema. Teško mi se pomiriti sa još jednim otkazanim koncertom ovdje. Seve bi sigurno napravila dobar koncert, ali žal ostaje što nije barem izašla malo u grad među nas. Kao i drugi što dođu pa se barem malo slikaju i opijaju po Lawrencvillu. Puno je običaja i situacija koje sam sebi nikako ne mogu objasniti. Jedna od neuobičajenih situacija je ova: telefonski pozivi koje dobivamo tipa pomozite ovu organizaciju dajte za ovo dajte za ono. Čudom se čudim da recimo policijske stanice pozivaju i prikupljaju pomoć od građana za svoje tehničke i druge potrebe. Ovolika taxa se plaća na sve i svašta što je ogroman prihod opštinama, regijama državi na kraju krajeva. Ako oni pored ovolikog bogatstva trebaju pomoć od nas sirotanovića pa još i za policiju onda se nije čuditi našim ljudima i organizacijama jer mi smo ipak počeli od nule ovdje. Belaj ako daš a strah na drugoj strani ako ne daš. Gdje ćeš anđele odbiti u ovakvoj državi?

I začin na kraju su naši mladi. Gledam ovaj haos sa najnovijim Play Stationom 3. Kao trica. Tolika je gužva kao da je džaba. Sjećam se da mi je sin prije par mjeseci pričao o svom planu da spava ispred Best Buy-a noć prije nego prodaja počne da bi se dokopao ove igračke. Ja naravno nemajući pojma „what’s going on“ samo sam ga u čudu pogledao i razmišljao sam u sebi, toliki trud i toliko novca za jednu igračku. A na drugoj strani teško mu ispisati zadaću i ustati ujutro kad je vrijeme za školu. Pa ti uhvati ritam sa ovim budi bog s nama naraštajima i modom koju prate. Nit’ je njima nit’ je nama lako. Možda Nova Godina, daj Bože, donese nešto bolje, pa neka Vam je sretna i berićetna.

Enes Selimović