I HAVE A DREAM...

Piše: Miloš Milivojević, ARX International

Jeste li vidjeli ijedan izbor za Miss, a da fi nalistkinje na ona famozna pitanja šta bi promijenile na ovoj našoj kuglici zemaljskoj, ne odgovaraju k’o papigice da im je najveća želja mir u svijetu?

Pa ko onda da posumnja u originalnost i bistrinu naizgled perfektnih plavuša, blistavog osmijeha sa sva 32 zuba (šta su one jele kad su bile male?), dugonogih, dugokosih i savršeno istreniranih da sastave par prosto-proširenih rečenica? No, bude tu i pokoja iznimka. Ne mislim na “originalnost” odgovora, već na boju kože i kose. Doduše, ove nisu moj tip. Crne ili čokoladne puti, kovrčave crne kose, savršenih oblina... Vjerovali ili ne, i one hoće svjetski mir!? Pa dobro, ko onda stalno ratuje? Ko su đavoli pored tih anđela? Upotrebivši frazu iz naslova 8 puta u govoru pred 200,000 ljudi u Pohodu na Washington za Posao i Slobodu, baptistički svećenik iz Atlante Martin Luther King Jr. je sebi podigao spomenik nepunih 5 godina prije tragične smrti. Osvjedočeni borac za ljudska prava je s Lincolnovih stuba poručio okupljenoj masi da mu je san da u budućnosti crnci i bijelci harmonično koegzistiraju, kao jednakopravni. Ta njegova borba za pravo i pravdu ga je stajala života. Isto kao i njegovog političkog istomišljenika, američkog predsjednika Johna F. Kennedy- ja, koji je namjeravao zaustaviti rat u Vijetnamu i otpočeti suradnju sa “smrtnim neprijateljem”, tadašnjim SSSR-om.

I ja želim mir. K’o da sam neka misica. Daleko od toga. Ni na izboru za mistera ne bih bolje prošao od pretposljednjeg mjesta. Naravno, pod uslovom da se prijavi barem jedan estradni menadžer. No, nisam ja čovjek od jedne želje. O kakvom svijetu sanjam? Kao i svakome, najvažnije želje i snovi su vezani za najbliže i ipak su previše lični za jedan ovakav tekst. Osim toga, bez nekoga posebnog reda, I have a dream da:

– Asteroid 2004 MN4 ne udari u našu dragu i jedinu planetu Zemlju. Doduše, tek su 1 naprama 45 šanse da će se to desiti 13. aprila 2029, a 1:63 da će to biti 24. decembra 2029. Naveče. Ma neće valjda?

A baš mi tada dolazi vodoinstalater. I kud baš da nas strefi u najboljim godinama?! Mojim, ne vodoinstalaterovim.

– New York Knicksi osvoje NBA titulu. I da u ekipi bude barem jedan bijelac.

– Srbi, Hrvati i Bošnjaci izravnaju sve račune koji se gomilaju od otprilike 11. stoljeća. Obavezno prije nego što nas asteroid strefi . Da Hrvatima prestanu Srbi biti krivi za sve, a Srbi da prestanu vjerovati da su «nebeski narod» i da se cijeli svijet urotio protiv njih. Da kod svih politiku vode oni koji su imali dovoljno para prije nego su se počeli baviti politikom, pa makar ne imali previše morala. To od političara i tako ne očekujemo. Da se zločinci i kriminalci strpaju u zatvore, a ne da ih pola naroda slavi kao heroje ili da krvavo stečeni plijen legaliziraju i postanu «ugledni biznismeni».

– Amerikanci čiste prag ispred svoje kuće i prestanu biti svjetski policajci. Neka ne dijele «pravdu» i «demokraciju» atomskim bombama, osvajanjima i masovnim ubijanjima. Neka dijele svoju ogromnu teritoriju koju su i tako krvavo oteli. A da ne ubijaju nikoga. Čak ni svoje. Mnogi su im poručili da ne trebaju svakoga dana gledati njihove do zuba naoružane vojnike. Dovoljni su im holivudski fi lmovi s nepobjedivim Rambo-ima, Terminatorima, itd. Da svako od njih nauči barem jedan strani jezik, da ne brkaju Slovačku i Saskachewan, da prestanu piti Diet Coke, a prežderavati se Popeye’s, Taco Bell, McDonald’s i ostalim «specijalitetima».

– se uvedu Straight parade, pošto je sada posvuda samo gay & lesbian paradiranje. Da bude nešto i za nas staromodne, tj. heteroseksualne.

– naši vrli estradnjaci prestanu lagati o broju ljudi koji su im bili na koncertima. Dobro malo, ali 5-10 i više puta?? C’mon! Znam jednu koja ih je od 18 vidjela 2,000, pa drugu koja od 200 dođe do 3,000. A u sali kapaciteta 350. I to kada jedni drugima pušu za vrat. A puhanje za vrat poslije ćevapa (s lukom, naravno! ‘ebo ćevape bez luka!) i piva nije baš dašak maestrala i miris zumbula.

– organizatori prestanu pravdati lošu posjetu legendarnim opravdanjima kao: danas su bile dvije jake svadbe, ovdje kasnije dolaze, trgali su nam plakate, konkurencija mi je bojkotirala koncert, pa do morbidnih, tipa kako je neko mlad poginuo, do sprovoda, dženaza, sedmina i ko će ga znati više.

– ljudi akceptiraju i poštuju tuđi ukus, izbor; od bračnog ili nebračnog partnera, fi lmova koje gleda, muzike koju sluša, ljudi s kojima se druži druga osoba ili osobe. Da se ne misli da smo pametniji, bolji i vrijedniji zato što gledamo balet ili slušamo Rahmanjinova (tj. spavamo dok se svira) od onih koji vole narodnjake ili mediteranske limunade.

– da na svijetu nema bolesnih i da svi umru u dubokoj starosti. U snu. Sanjajući. Reći ćete da nisam fair i da bih doktore ostavio bez posla. Nema šanse. Toliko je hipohondara da će oni uvijek imati dovoljno mušterija. Ili nek’ se prekvalifi ciraju na psihoterapeutiku. Tu je sve više pacijenata.

– se krivi toranj u Pisi ne sruši. Bojim se da mu poslije 943 godine krivog stajanja više ne dosadi, pošto je toliko toga u svijetu pošlo krivo i ukrivo. Nije više originalan.

– se Sylvester Stallone i Evander Hollyfi eld konačno penzioniraju, a Michael Jordan ponovo re-reaktivira.

– da impotentni starčeki prestanu voditi politiku, odlučivati o sudbinama naroda i igrati se rata. Imaju domine i šah pa nek’ se igraju. I pecanje.

– se Srbi i Hrvati dogovore čiji su Nikola Tesla, Rade Šerbedžija, Vladan Desnica, Goran Bregović, Ivo Andrić, Arsen Dedić i mnogi drugi. Bošnjaci i Srbi bi trebali riješiti čiji su Meša Selimovic, Emir Kusturica, Husein kapetan Gradaščević i još poneki. A kako bi bilo da ih ne svojataju? Ako ih cijene (ili vole), nek’ ih spominju i slave, a ako ne, neka ih ignoriraju ili samo spomenu bez onoga «naš». Ta nisu jabuka da ih se dijeli na dvije kriške. A svakako su materini i ćaćini sigurno puno više (bili) nego bilo koga od nas.

– svako iz cijele bivše YU, ko god misli da je svugdje bolje nego tamo i ko god tako žudi otići na zapad, ode na barem 6 mjeseci u Njemačku, Švicu, Ameriku... Bilo bi dovoljno da se svoje puno više cijeni i voli, bilo bi više nego dovoljno da se shvati da nigdje ne teče med i mlijeko. Ko nam je kriv kad’ su u svim našim fi lmovima policajci glupi, a u američkim sve heroji. Ili poneki korumpirani, ali uvijek ima više «good guys», koji očiste korov. Ko nama brani u fi lmovima prikazivati da iz kupovine idemo s papirnatim vrećicama, a ne s onom plastikom i smećem od kesetina? Nijemci vole i kupuju njemačko, Amerikanci američko, a nama je tuđe znate već šta, bolje, ljepše, slađe i kvalitetnije od bilo čega našega. Pa nam onda uvijek drugi kriv, opet se svijet urotio protiv nas!? Neće biti.

I tako bih ja unedogled sa svojim snovima. Ne bi mi ni 34 zlatne ribice bile dovoljne da ispunim sve želje. Dobro, sada treba jedna manje. Martin Scorsese je (konačno!) dobio Oscara.