RAZGOVOR: Prof. dr. IVO PRANJKOVIĆ, UGLEDNI JEZIKOSLOVAC, SUAUTOR NEDAVNO OBJAVLJENE GRAMATIKE HRVATSKOGA JEZIKA

Bosanski, hrvatski i srpski su jedan jezik

S prof. dr. Ivom Pranjkovićem, jednim od ponajboljih hrvatskih jezikoslovaca, profesorom na Katedri za hrvatski standardni jezik zagrebačkog Filozofskog fakulteta, razgovarali smo u povodu nedavnog izlaska iz tiska “Gramatike hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta” koju je načinio zajedno s prof. dr. Josipom Silićem i objavio u izdanju Školske knjige. Teme razgovora bile su uobičajene, no uvijek intrigantne dileme oko hrvatskoga jezika - od gramatike, preko odnosa hrvatskog i srpskog jezika, do pravopisa i prodora anglizama.

Čista logika

Možete li izdvojiti ono najbitnije po čemu se Vaša gramatika razlikuje od dosadašnjih?

- U njoj ima dosta toga novoga. Fonologiju kao osnovnu razinu sveli smo na minimum; ne raspravljamo o tome gdje se tvore glasovi, nego nas oni zanimaju onoliko koliko su važni za sudjelovanje na višim razinama, na razini oblika, morfema, riječi itd. Novosti ima puno i na razini morfologije, u tvorbi pojedinih glagolskih i imenskih oblika. Moglo bi se reći da smo inzistirali na striktnom strukturalizmu: da se rastavi ono što je nastavak od onoga što je osnova. Na primjer, uvijek se govorilo da su kod “čitao, čitala, čitalo” nastavci “o”, “la”, “lo”; sada se kaže da to nije tako, u “čitao” je nastavak nulti, kao kod “zelen”, u ženskom rodu “a”, a u srednjem “o”. Tako svi pridjevi imaju iste nastavke. Muški rod se ponaša kao “čovjek”, ženski rod kao “žena”, a srednji rod kao “selo”. Dakle, nastavak je ono što je različito, a ne ono što je dio istoga. U sintaksi smo pokušali napraviti cijelo jedno poglavlje o predrečeničnoj razini, kao i riješiti problem predikata. Jedna od bitnih razlika jest i ta što u opisu jezika polazimo od logike samoga jezika, a ne od logike nas koji ga upotrebljavamo. Jer, gramatika je čista jezična logika.

Problematična prezentacija

U Matici hrvatskoj potkraj prošlog tjedna organiziran je okrugli stol posvećen knjizi američkog slavista Roberta D. Greenberga “Jezik i identitet na Balkanu: raspad srpsko-hrvatskoga”, na kojem su se okupili gotovo svi, inače često suprotstavljeni hrvatski jezikoslovci. Je li ta knjiga zaslužila toliku pozornost?

- Ta knjiga sama po sebi nije kvalitetna, što je naglasila i većina sudionika. Ali, bilo je zamišljeno, barem sam ja tako očekivao, da se razgovara i o temama koje ta knjiga pokreće i o kojima mi relativno rijetko razgovaramo, ili se ponašamo tako da guramo glavu u pijesak. A jedna od tih tema jest jezična problematika na prostoru bivše Jugoslavije. Knjiga je pisana na razini opće informacije, namijenjena je studentima slavistike, i kao takva može nekomu i koristiti i štetiti, zbog toga što su pojedine stvari u njoj prezentirane dosta problematično. Ja bih rekao prije svega da su predstavljene sa stajališta srpskog; Greenberg govori da je postojao jedan jedinstveni srpskohrvatski jezik koji se raspao, što nije činjenica.

Ali zašto bi srpskom jeziku ili Srbima bilo u interesu da se taj “jezik” naziva srpskohrvatskim?

- Teško je to reći što bi kome odgovaralo, a što ne, jer su i Srbi po izbijanju rata odmah prešli na naziv srpski. Stvar je prilično složena, radi se o tome da i mi sami pred nekim stvarima zatvaramo oči, ni mi neke stvari ne priznajemo. Na standardološkoj razini, hrvatski, srpski, bosanski, pa i crnogorski jezik različiti su varijeteti, ali istoga jezika. Dakle, na čisto lingvističkoj razini, odnosno na genetskoj razini, na tipološkoj razini, radi se o jednom jeziku, i to treba jednom konačno jasno reći. Ako se netko s tim ne slaže, neka izloži argumente. Iskreno, ja sam mislio da će i o tome biti više riječi na tom skupu, ali o tome gotovo da nije uopće bilo riječi.

Postoji li neka knjiga hrvatskih jezikoslovaca koja bi poslužila u iste svrhe, ali bi bila kvalitetnija?

- Mislim da takva knjiga ne postoji. To nije slučajno jer je naša situacija, objektivno gledano, opterećena koječime. Mi smo se puno bavili tim nekakvim relacijama prema srpskom, napravili smo jako puno razlikovnih rječnika, inzistiramo na tome da što je moguće više radimo na nekakvom odmaku od jezika koji su standardizirani prema štokavskom narječju, a zapravo uopće nema radova gdje bi se pokušalo na jedan objektivan način prikazati cijela situacija. Vjerojatno se radi o tome da je stvorena takva klima: kad nešto slično spomenete, ispadate nekakav jugonostalgičar ili nešto još gore, i ljudi se onda nerado time bave.

Sporna tijela

Šta je s Vijećem za normu hrvatskog jezika Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, čiji ste i Vi član. Reprezentira li ono doista struku?

- Kako se uzme, i da i ne. Ono je formalno reprezentira, što znači da pokriva ustanove, međutim, te ustanove su vrlo raznolike - na nekima imate jednoga kompetentnog jezikoslovca, a na nekima pedeset, poput Instituta za hrvatski jezik ili našeg odsjeka u Zagrebu. I sad su oni na istoj razini kao i jedna novoosnovana splitska kroatistika?! Druga stvar, pitanje je je li uopće način da se takve stvari rješavaju sličnim tijelima. Ja sam vrlo skeptičan s obzirom na to. Ako mi tamo moramo glasovati o tome hoće li biti “neću” ili “ne ću”, znači da nismo dobro radili, nego ispada da se zapravo politički opredjeljujemo za ovo ili za ono.