Zašto se raspala Jugoslavija (15)

Velika prevara

Gospodine Dizdareviću, ako je tačno, a vi svjedočite da je tačno, da vam se nisu dostavljale kompletne informacije, ako je tačno a vi kažete da je tačno, da su vam informacije stizale bočnim putem, da li je prestroga ocjena da se kaže da je, ustvari, neko manipulirao sa Predsjedništvom Jugoslavije?

DIZDAREVIĆ: Ja ne mogu prihvatiti ocjenu da je neko manipulirao sa Predsjedništvom Jugoslavije, jer to podrazumijeva nešto više od ovoga što ste vi rekli. Ali, da je postojalo sa određenih strana nekakvo dozirano informisanje Predsjedništva, a ne istinito i do kraja, to je tačno. I to nije slučaj samo sa ovim o čemu govorimo, to nije slučaj samo sa Kosovom. To je slučaj sa, recimo, državnim bezbjednostima nekih republika, to je slučaj sa KOS-om, sa vojnom bezbjednošću, to je slučaj sa vojno- obavještajnom službom. To je, dakle, jedna strana medalje, a druga strana su politički postupci i političko predstavljanje situacije Predsjedništvu nerealnom i neobjektivnom. Da kažem, ne jednom i ne rijetko, tendenciozno.

“AKO NEĆE DA IZAĐU NEKA KREPAJU”

Vratimo se na Stari trg. Milošević traži od Vlasija da on siđe u jamu i da se nađe sa rudarima. Kasnije se to opovrgava.

DIZDAREVIĆ: Naime, odjeknula je nekako kao bomba informacija da je Vlasi na svoju ruku bio u jami i razgovarao sa rudarima. Meni je to javio Petar Gračanin, a poslije me zvao Milošević da mi kaže da je dobio tu informaciju, da je zvao telefonom Vlasija kući, u Prištinu, da ga je pitao li je bio u jami, da je Vlasi oklijevao da mu kaže je li ili nije, ali da mu je, ipak, rekao da je bio i da ga je Milošević onda ubjeđivao da ponovo ide u jamu, ali u timu ljudi koji organizuje Pokrajinski komitet, da idu u jamu da ubjeđuju rudare da izađu. Tu su, oko tog angažovanja Vlasija, postojale očigledne razlike u samom rukovodstvu Kosova i sa rukovodstvom Srbije, i to je odražavalo stanje u kosovskom rukovodstvu. Morina je vodio razgovor sa Vlasijem da ide ponovo u jamu. A onda je mene nazvao Koljgeci, predsjednik Predsjedništva Kosova, da mi da informaciju kakva je situacija sa rudarima, a na kraju sam vidio da me zove da mi kaže sljedeće: ako se u javnosti kaže da je Vlasi izvukao rudare, mi ćemo svi otići sa dužnosti. Rekao mi je to neposredno poslije sastanka koji je imao sa Morinom, pa je bilo očigledno da je to Morinin stav. Hoću da kažem da je između Morine i Vlasija, u ranijem periodu kada je Morina bio ministar unutrašnjih poslova, a Vlasi predsjednik Partije, postojala surevnjivost, da ne kažem, blaga je to riječ, loši međuljudski odnosi. Dogodilo se sljedeće, Vlasi nije otišao ponovo u jamu, nije želio ni Morina, a ja ne znam je li želio Vlasi.

Mi smo govorili maloprije o doziranom informiranju članova Predsjedništva, ali bismo mogli govoriti i o jednoj manipulaciji od strane rukovodstva Srbije sa Srbima i Crnogorcima na Kosovu. Mi sada razgovaramo tek o štrajku rudara Starog trga i lako je danas tvrditi, deset godina kasnije, da su Srbi i Crnogorci izmanipulisani od strane rukovodstva Srbije, ali i tada se to vidjelo.

DIZDAREVIĆ: Ja moram da kažem da je Kosovom Milošević zapalio nacionalizam u Srbiji, jer se Kosovom on najlakše i pali, zbog tog mita, i da je bila neprekidna manipulacija sa kosovskim Srbima i Crnogorcima. Jedan primjer: mene je kasno noću 24. februara 1989. godine, dakle u jeku te strašne krize sa rudarima koji su u jami već peti dan, nazvao telefonom Petar Gračanin i rekao da je u Beograd došla delegacija Srba i Crnogoraca sa Kosova, u ozbiljnom i reprezentativnom sastavu, i da traže razgovor sa mnom i u Generalštabu. Ja sam odgovorio da ih oni prime u Srbiji i vide šta oni traže, pa da mi daju informaciju i da ću tek nakon te informacije odlučiti i dati odgovor da li ću ih primiti. Nakon izvjesnog vremena ponovo me zvaoGračanin i molio da delegaciju primim, rekao je da je situacija na Kosovu dramatična, da delegacija moli razgovor sa mnom, da me to moli i rukovodstvo Srbije. I ja sam delegaciju, nakon toga, primio. Sve se to događalo u kasne sate i razgovarao sam sa njima preko dva sata, predvodio ih je neki Balević, partijski funkcioner sa Kosova, koji je u tom trenutku važio kao neka umjerena linija u poređenju sa drugim liderima, da tako kažem. Ja sam ga pitao: “Zašto nema u delegaciji Albanaca?” Odgovorio mi je: “U ovo vrijeme teško je biti zajedno.” Nakon tog dugog razgovora sa tom delegacijom ostao sam pod dosta teškim, dvostrukim dojmom. Najprije sam kroz taj razgovor vidio da bih mogao da osjetim koliko su međunacionalni odnosi na Kosovu zagazili u mržnju i u opasnost od fizičkih međunacionalnih sukoba na Kosovu. Neki članovi delegacije, koji su djelovali trezveno, bili su, to se vidjelo, iskreno uplašeni da je građanski rat na Kosovu na pomolu i pitali su me da li će Predsjedništvo države, i da li će država, spriječiti pokolj na Kosovu? A u izlaganjima drugih, rekao bih ekstremista, osjećala se mržnja prema Albancima do te mjere da se normalno nametao zaključak da su spremni da se late oružja. Kad sam ja govorio da je naš primarni zadatak u tom trenutku da izvučemo rudare iz jame, jedan od tih ekstremista u delegaciji mi je rekao: “Ako neće da izađu neka krepaju.” Ja sam se zgrozio da neko može uopšte da tako razmišlja ali sam iz toga izvukao zaključak da je mržnja otišla predaleko i da se na Kosovu može dogodili sve. I drugi dojam je bio, moram da kažem, da je ta delegacija bila brifovana iz srpskog rukovodstva. Jer, svi njihovi zahtjevi su bili tačno ono što je tražilo i tvrdilo srpsko rukovodstvo.

Dolazimo sada do 26. februara 1989. godine. Vi predsjedavate sjednicom Predsjedništva Jugoslavije, nisam vas to nikada pitao, pretpostavljam jednom od najtežih trenutaka u vašem životu, kad kulminira kriza na Kosovu, uoči proglašavanja vanrednog stanja. Možemo li ponovo reći ko je bio na sjednici?

DIZDAREVIĆ: Mi smo tada ulazili u sedmi dan štrajka rudara pod zemljom. Sve informacije koje smo primali o psihičkom zdravstvenom stanju i raspoloženju rudara su bile katastrofalne. Mi smo na Kosovo, u timu savezne vlade, uputili i ministra zdravlja, doktora Janka Obolockog, da imamo i direktne informacije. Iz Srbije su, naime, stalno proturane vijesti da nije tako dramatično, kao što se to javno predstavlja i da nisu rudari u takvoj situaciji, kao što se tvrdi. On je odlazio u jamu, on nam je javljao sa Kosova, da je situacija sa rudarima takva da skoro više ne liče na ljude. Na Kosovu je došlo do potpune paralize čitavog života. Sve se vezalo za sudbinu štrajka i za ishod štrajka rudara. Bio je generalni štrajk koji je išao dotle da, recimo, pekare nisu radile. Dakle, čitav život na Kosovu je bio paraliziran. Mi smo se našli pred pitanjem: šta nam još stoji kao mogućnost? Sazvali smo proširenu sjednicu Predsjedništva države za 26. februar. Uz članove Predsjedništva, sjednici su prisustvovali svi predsjednici predsjedništava republika, izuzev Crne Gore, koja tada nije još imala predsjednika ni predsjedništvo. Koljgecija smo sa Kosova pozvali kasnije. Prisustvovao je sjednici predsjednik Vlade, njegov potpredsjednik Zemljarić, umjesto bolesnog predsjednika Skupštine prisustvovao je njegov potpredsjednik, prisustvovali su savezni sekretari za narodnu odbranu, za unutrašnje poslove i za spoljne poslove, prisustvovao je predsjednik Socijalističkog saveza Jugoslavije, dakle bio je to sastav svih najodgovornijih ljudi u zemlji u tom trenutku, u organima Federacije i iz republika i pokrajina. U početku sjednice je bila jedna atmosfera vjerovanja da bi možda rudari mogli izaći iz jame, jer smo takve informacije primali sa Kosova, pošto smo prethodnog dana insistirali da se ponovo uputi najjači mogući tim ljudi, u njemu je bio i predsjednik Predsjedništva Kosova Koljgeci, u jamu i da ubjeđuju rudare da o svim zahtjevima rudara raspravljaju i da na sve zahtjeve, pošto su to rudari tražili, daju i odgovor. Osnovno pitanje je bila ostavka ove trojice, koji su bili partijski funkcioneri i mi nismo mogli, kao Predsjedništvo države, da donosimo odluke o njima, ali smo insistirali da partijsko predsjedništvo da jasan stav o tome. Ja sam čak na toj sjednici o kojoj govorimo rekao, ukoliko partijsko predstavništvo ne donese, ne zauzme stav o tim ostavkama, da se mi se moramo izjasniti o tom zahtjevu rudara. Sve je bilo u tom raspoloženju, dakle, da će rudari izaći i da nećemo morati posegnuti za posljednjom mjerom, a to je proglašenje vanrednog stanja. Ja sam tih zadnjih par dana bio sve više ubijeđen da nam to ostaje kao jedina mjera i da moramo tu mjeru poduzeti prije nego što dođe do nekog krvoprolića na Kosovu i prije nego što bi moglo da dođe do tragedije sa rudarima pod zemljom. Negdje predvečer je došao šok. Koljigeci se javio telefonom, izašao je iz jame i rekao da rudari neće da izađu, da insistiraju na ostavkama i rekao mi je doslovno: “Dok se ne vide prizori u jami, i ti ljudi, teško je vjerovati kako to izgleda. To je histerija i fanatizam, nisu u stanju da vode dijalog.” Koljgeci je apelovao, da procijenim na kojoj je strani veće zlo. Ili da se podnesu ostavke, ili da se nastavi ta opasna situacija sa tragedijom do koje svakog trenutka može doći? Tada mi je rekao, u tom razgovoru, da se čitavo Kosovo diglo na noge i svi čekaju ishod štrajka. Zabilježio sam riječi njegove. “Možda sam”, rekao mi je Koljigeci, “previše emotivan, možda vam sve previše emotivno iznosim. Ja sam iznuren, bio sam u jami od šest sati ujutru, ali jedno su moje emocije, a drugo je ovo što se dešava.” Ja sam ga pozvao da odmah doleti na sjednicu, i on nam je na sjednici predstavio tu situaciju, moram da kažem krajnje tragičnu. Svi smo bili prosto u šoku. Sedam dana hiljadu trista pedeset ljudi pod zemljom, i čitav život na Kosovu je stao. Nijedan organ Kosova nije funkcionisao, ni djelovao.

A Morina ne podnosi ostavku, još uvijek. Meni je to naravno, kao ljudskom biću, neshvatljivo da neko neće da podnese ostavku i ugrozi život hiljada ljudi. Ali on je, ipak, vama, u jednom telefonskom razgovoru na neki način nudio ostavku, rekao da će je podnijeti.

DIZDAREVIĆ: Da to je tačno, ali je Morina oko ostavke neprekidno lagao. Kad sam bio na Kosovu i kad sam završio navečer razgovor sa rudarima Trepče, mene je nazvao Morina. Tražio je sa mnom telefonski razgovor i pitao me je šta mislim da on treba da učini. Ja, moram da kažem, nisam imao povjerenja u Morinu. Ja sam mu odgovorio da prijeti velika tragedija i da on sam mora da odluči o svojoj ostavci, a da vjerujem da on nikada ne bi sebi mogao oprostiti i jedan život rudara pod zemljom. Sutradan ujutru je on telefonski obavijestio Stipu Šuvara da će, pod utiskom razgovora sa mnom, podnijeti ostavku. I nije to učinio, jer je tog istog dana Šuvar bio na Kosovu i on mu je rekao da ako treba da se podnese ostavka, onda će podnijeti svi, a ne samo on. A 26. uvečer, kada smo raspravljali na sjednici Predsjedništva, istovremeno je bila rasprava u partijskom predsjedništvu, on me je nazvao i rekao da je on odlučio da podnese ostavku i da to saopštim rudarima.

Postoji samo jedna politika, gospodine Dizdareviću, kojoj je odgovaralo da Morina ne podnese ostavku. To je politika Miloševića, odnosno rukovodstva Srbije.

DIZDAREVIĆ: To je politika Srbije. Oni su kasnije, kada smo tražili mišljenje rukovodstva Srbije o zavođenju vanrednog stanja, nama saopštili stav da misle dabi ostavke bile kapitulacija Saveza komunista. A sve je u jednom grču, u jednoj drami i niko ne zna hoće li se ili neće dogoditi velika tragedija.

VANREDNO STANJE ILI DEMONSTRACIJA SILE

Da se vratimo na sjednicu Predsjedništva Jugoslavije, gdje se govori o vanrednom stanju. Vi tada prvi puta pominjete jednu ideju, jedan stav koji je ostao nepoznat u javnosti. A to je, pominjete mogućnost zavođenja vanrednog stanja u čitavoj Srbiji, dakle ne samo na Kosovu.

DIZDAREVIĆ: Kad Predsjedništvo donosi odluku o zavođenju vanrednog stanja na ma kojoj teritoriji, ono je dužno da traži mišljenje Predsjedništva te republike, odnosno pokrajine, ali nije dužno da usvaja to mišljenje, nego da vodi računa o njemu, a da odlučuje po svojoj ocjeni. Ja sam na toj sjednici, kada je već došlo do rasprave o zavođenju vanrednog stanja, upozorio na okolnost da će ukoliko trojica kosovskih partijskih rukovodilaca ne podnesu ostavku već sutra ujutru doći do pakla na Kosovu, a može se dogoditi najgora moguća tragedija. Janez Stanovnik, kada sam to rekao, je dobacio: “I u Jugoslaviji.” Za taj slučaj, rekao sam, moramo proglasiti vanredno stanje na Kosovu, ali vanredne su prilike i u čitavoj zemlji. Ako se podnesu ostavke, onda se može očekivati talas uznemirenja u Srbiji i, rekao sam, u tom slučaju potrebno je biti pripravan i za tu eventualnost i za zavođenje vanrednog stanja u Srbiji. To je prvi put da je nešto tako bilo pomenuto i izneseno kao mišljenje. Podsjetio sam da prije donošenja odluke treba da imamo mišljenje Srbije i Kosova. Prvi je reagovao Ljubičić i rekao da u oba slučaja, ostavka ili ne, nema drugog izlaza, osim ako bi rudari izašli dobrovoljno, nego vanredno stanje samo na Kosovu, nikako šire.

Zatim vas Petar Gračanin faktički upozorava na masovni dolazak Srba i Crnogoraca sa Kosova.

DIZDAREVIĆ: Mene je Petar Gračanin, dva ili tri dana prije te sjednice, upozorio kako se u Srbiji sprema 50.000 doseljenih Srba sa Kosova, da krene na Kosovo. A u toku obaranja crnogorskog rukovodstva u januaru, bili su povici: “ Idemo na Kosovo, dajte nam oružje!” A mi smo imali informacije da se grupe ekstremista iz Crne Gore, takođe, spremaju da idu na Kosovo. Ja sam informaciju Gračanina primio vrlo ozbiljno. Nisam vjerovao da se radi o 50.000, znam da je to bilo pretjerivanje, da se tom informacijom manipuliše, ali da se sprema veća grupa da ide na Kosovo u to sam bio siguran, jer smo te informacije imali od vojske. Možete zamisliti šta bi u jednoj situaciji kakva je bila na Kosovu značilo kada bi neko sada dolazio na Kosovo iz Srbije i Crne Gore. Krvoproliće bi bilo neizbježno. To je, naravno, bio razlog što sam ja Gračanina pitao - pošto su, moram da kažem, na moje mišljenje da moramo razmišljati o zavođenju vanrednog stanja u Srbiji, svi šutili, samo Nikola Ljubičić je rekao: “Nikako šire nego samo na Kosovu” - da li su oni spremni da drže situaciju pod kontrolom. S obzirom na informaciju koju mi je dao o pokretanju doseljenih Srba prema Kosovu, tražio sam da nam da mišljenje Predsjedništva Srbije, da da odgovor i na to pitanje. Naravno, mi smo sjednicu prekinuli čekajući odgovor rukovodstva Srbije.

Tokom sjednice, ustvari bila je jedna pauza, odgovor rukovodstva Srbije je stigao.

DIZDAREVIĆ: Bila je jedna pauza, mi smo bili u kontaktu sa Predsjedništvom Partije. Ja sam saopštio Šuvaru, koji je predsjedavao Predsjedništvom Partije, da smo došli do tačke kada moramo donijeti odluku o zavođenju vanrednog stanja i da molim da oni to imaju u vidu, jer nama treba mišljenje i Predsjedništva partije. Nakon te pauze vratio se Gračanin, a mi smo tražili naravno i od Kosova mišljenje, od Koljgecija, o vanrednom stanju. Vratio se Gračanin i saopštio stav rukovodstva Srbije, da ono smatra da treba uvesti vanredno stanje odmah, neovisno da li su rudari izašli iz jame ili ne, a onda je rekao da je u njihovom Predsjedništvu prigovoreno što, kada sam ja bio na Kosovu nisam učinio sve što se moglo učiniti da rukovodstvo Trepče spasava rudare. Bilo je prosto čudno da neko može u takvoj situaciji, i u tako tragično dramatičnim trenucima, nešto tako prigovara. Međutim, šokirajuće na sve nas je djelovao stav Predsjedništva Srbije - kako nam ga je Gračanin saopštio, koji je usvojen jednoglasno, u proširenom sastavu Predsjedništva, od sedamnaest čelnih ljudi te republike - da bi ostavke Morine, Šukrije i Azemija značile kapitulaciju politike Saveza komunistaJugoslavije. Bio je to, ustvari, udar na sve pokušaje da se izađe iz te tragično teške situacije. To me je, moram da kažem, do kraja uvjerilo da je jedini izlaz vanredno stanje na Kosovu koje nam daje mogućnost da poduzimamo mjere neovisno od Srbije.

Samo, prije nego što pređemo na vanredno stanje, da li je bilo razilaženja unutar Predsjedništva Jugoslavije? Kakvi su bili stavovi?

DIZDAREVIĆ: Da kažem da je stav Kosova bio da na Kosovu vanredno stanje već postoji i da je pitanje samo da li ćemo ga proglasiti ili ne. Koljigeci je saopštio stav da su oni obaviješteni i da, naravno, prihvataju tu odluku jer je realnost na Kosovu već takva. U tom sastavu su bile razlike između nas, između većine i predstavnika Srbije. Jer znate, ja sam pitao Gračanina: “Vi kažete kapitulacija, a ako nema ostavki šta će biti sa ljudima u jami? Ja prihvatam da se sa njima manipuliše i očigledno je da postoji neka organizacija koja koristi nedaće i nesreću tih ljudi, ali tamo je hiljadu trista pedeset ljudi. Ako se kaže da su ostavke kapitulacija i kad se eliminišu ostavke kao rješenje i izlaz, koja su druga rješenja?” Oni ne nude nikakva druga rješenja i ja sam rekao: “Ono sa čime se nikada ne mogu složiti je to da se žrtvuje ma i jedan čovjek.” Dakle, razilaženja su postojala sa njima i inače. Na kraju sjednice, u proširenom sastavu, postojala je saglasnost svih da se zavede vanredno stanje na Kosovu. U tom pogledu nije bilo različitih mišljenja. Bilo je samo jedno mišljenje Janeza Stanovnika, koji je rekao: “Vanredno stanje da, ali sa ostavkama i izlaskom rudara iz jame. Jer, inače, ako nema ostavki i ne izađu rudari iz jame, nema ništa ni od vanrednog stanja”. On je doslovno rekao: “Onda je to kraj Jugoslavije”, što je tačno.

Šta piše u odluci o vanrednom stanju?

DIZDAREVIĆ: U odluci o vanrednom stanju smo utvrdili mjere koje će se poduzimati na Kosovu. To su mjere zabrane kretanja, okupljanja, zavođenje policijskog časa i tako dalje. Zatim su tu mjere bezbjedonosne, koje znače da policija, pojačana iz svih republika i pokrajina, mora da pokrije čitavo Kosovo. Što se vojske tiče, prvo, vojska je stavljena u stanje pripravnosti, dovedene su nove jedinice na Kosovo i zadatak koji je bio dat vojsci je bio sljedeći: vojska treba da demonstrira, putem vježbovnih aktivnosti, da presijeca komunikacije i da nigdje ne treba da dolazi u sukob sa demonstrantima. Drugi zadatak je bio da vojska blokira Kosovo i da onemogući svaki ulazak na Kosovo, dakle, ono što se pripremalo od ekstremista u Srbiji i Crnoj Gori, jer ukoliko bi do toga došlo, zna se kakva bi situacija na Kosovu nastala. To su bila dva zadatka vojske. Treći stav je bio, ukoliko bi se vojska našla u situaciji da mora poduzeti još neku mjeru, ona to može poduzeti samoodlukom vrhovne komande, to jest Predsjedništva Jugoslavije, posebnom odlukom. Dakle, vojska je trebala da vrši jedno psihološko-političko dejstvo svojim kretanjem i svojim prisustvom da upozorava ljude da se ne ide preko jedne granice, koja bi mogla da izazove dalje sukobe.

Odmah nakon proglašenja vanrednog stanja, uočljivo je da je izvršena, kao što ste rekli u ovom primjeru oko vojske, demonstracija sile, ali sila nije upotrijebljena. Stanje se na Kosovu smirilo.

DIZDAREVIĆ: Da, mi smo proglasili vanredno stanje negdje iza ponoći te sjednice, to je praktički bilo u prvim satima 27. Utvrdili smo da se od šest sati ujutro, preduzimaju mjere koje smo naredili. Već 27., u toku dana, rudari su počeli da napuštaju jame. I počelo je popuštanje napetosti na Kosovu. Naime, tog dana je prestalo okupljanje studenata, sljedećeg dana su prestali štrajkovi, ostavke su saopštene. Mene je zvao i Šukrija i ja sam mu rekao da mislim da mu je dobra odluka da podnese ostavku i da je saopšti rudarima. Ustvari, počelo je opuštanje, popuštanje tenzija i počele su se normalizovati prilike, bar u jednom dijelu na Kosovu. Moram da kažem jednu stvar: sve mjere koje smo mi naredili, osim vojnih, su izvršavali organi Kosova i nijednom mjerom koju smo u okviru proglašenja vanrednog stanja donijeli nije dirnuta autonomija Kosova. Obratno, pošto su sve mjere provodili organi Kosova, uz pomoć timova sastavljenih iz organa Federacije i organa Republike Srbije, odnosno organa Pokrajine, praktički ja bih mogao da kažem, kad se pogleda kako su se dalje stvari razvijale, tim odlukama ne samo da nije krnjena autonomija, ne samo da nije suspendovana nijedna funkcija autonomije, nije prenesena nijedna funkcija na Srbiju, faktički je autonomija branjena. Drugo, u toku novembra i februara, nigdje nije bila upotrijebljena sila ni represija. I treće, u oba ta slučaja, i kasnije u martovskim događajima, o kojima će biti riječi, vojska nigdje nije došla u sukob sa demonstrantima, i vojska nigdje nije učinila ništa osim demonstriranja, kako da kažem, sile, demonstriranja svog prisustva, putem koga se vršio uticaj na atmosferu i ponašanje ljudi na Kosovu. Ja to hoću da podcrtam zbog toga što su kasnije kružile priče kako smo mi, odnosno ja naredio da ide vojska na Kosovo i da tenkovi gaze žene, djecu albansku na Kosovu i tako dalje.

VELIKA PREVARA

Sad dolazi jedan period o kome nema potrebe možda da detaljnije govorimo. Jedan period nastavljenih sukoba sa rukovodstvom Srbije. Kad su date ostavke Morine i Šukrije, održavaju se mitinzi po Srbiji, zatim, Morina povlači ostavku, rudari se osjećaju prevarenim i tako dalje. Vi ste iznijeli nekoliko primjera u vašoj knjizi koji govore o prepisci sa Predsjedništvom Srbije, odnosno sa rukovodstvom Srbije. Vi pitate jedno, stiže potpuno drugačiji odgovor - jezikom koji je, ustvari, ultimativni, grub.

DIZDAREVIĆ: Prvo su rudari prevareni. Saopštene su bile ostavke, ostao je pri ostavci Šukrija, podnio je prije njih Azemi, Morina nije podnio ostavku. On je podnio formalno, a faktički ostao na tom mjestu i rudari su u tom pogledu prevareni, i u pogledu obećanja, da će se kada izađu iz jame o svakom njihovom zahtjevu sa njima raspraviti i dati odgovor i poduzeti mjere koje se realno mogu poduzeti. To nije učinjeno. čak se dogodilo sljedeće: nakon nekoliko dana jedna grupa rudara se zabarikadirala u menzi rudnika Stari trg i protestvovala zbog toga što su prevareni. Nas su sa Kosova zvali i tražili saglasnost da rastjeraju rudare, a nisu se čestito ni upoznali sa razlozima zbog kojih su se rudari zabarikadirali. Dakle, krenulo se sasvim jednim drugim pravcem od onoga koji je bio potreban i koji je jedini bio mogući put izlaska iz tog stanja. Mi, naravno, ne samo da nismo dali saglasnost za takvu akciju nego smo energično odbili i svaku mogućnost takve intervencije i tražili da oni sjednu sa rudarima i da razgovaraju. Ustvari, u toj fazi su stalno bila prisutna dva prilaza i djelovanja - u državnom i u partijskom političkom vrhu smo djelovali u pravcu daljeg smirivanja situacije na Kosovu, a iz Srbije, sa druge strane, je bilo potpuno suprotno ponašanje. Počela je organizacija mitinga u Srbiji protiv ostavki ove trojice, i traženo je na tim mitinzima hapšenje Azema Vlasija, koji je kasnije i uhapšen. I to je bio jedan od slučajeva u kome je došlo do oštrog sukoba između nas i rukovodstva Srbije. Jer, mi smo mislili da je to jedan, kako da kažem, bezuman postupak rukovodstva Srbije. U novembru, kad je došlo prvi put do masovnih demonstracija na Kosovu, iz srpskog rukovodstva su od nas tražili da se javno prozovu i gone oni koji su na Kosovu organizovali demonstracije. To je značilo, ustvari, da polijevamo vatru benzinom. Isto se to ponovilo i u februaru. Kasnije će doći i do drugih sukoba sa rukovodstvom Srbije oko odnosa sa Slovenijom i oko nekih izjava i boravka Janeza Stanovnika u Americi.

Je li vam žao danas što nije proglašeno vanredno stanje u čitavoj Srbiji?

DIZDAREVIĆ: Jeste, žao mi je. Moram da kažem, da smo to učinili vjerovatno bi razvoj išao drugim putem. Međutim, tada nije postojala spremnost oko toga i nije to bilo moguće učiniti zbog konstalacije kakva je bila u Jugoslaviji jer bi to značilo konfrontiranje sa jednim rukovodstvom, sa jednom politikom. Za to tada nije bilo spremnosti. Ja sam jedini tada, koristeći tu situaciju, to lansirao. Ostao sam, naravno, usamljen. Čak ne znam šta bi se dogodilo da je još neko imao istu ideju.

u idućem broju: MILIONSKI MITING I MILOŠEVIĆEVO PSIHIČKO STANJE