Zašto se raspala Jugoslavija (25) - Stipe Šuvar

Moji obračuni s njima

1982. je godina. Na čelu savezne vlade je Milka Planinc. Vrijeme je velike krize u zemlji, vrijeme bonova za benzin, nestašice deterdženta, a vi i Mika Špiljak te godine ulazite u Predsjedništvo SK Hrvatske. Mnogi vam za vrijeme toga mandata pripisuju etiketu glavnog partijskog ideologa, protagoniste čuvanja politike Tita, Kardelja i Bakarića. Neki su pisali da ste vi prvi shvatili da je Bakarić mrtav i da ćete zauzeti njegovo mjesto.

ŠUVAR: Ja sam u Predsjedništvo Saveza komunista Hrvatske izabran u proljeće 1982. na kongresu. Do tada sam bio oko sedam i pol godina republički sekretar za prosvjetu i kulturu i obični član CK. Kada je prethodni partijski vrh Hrvatske odlučio da ja budem kandidiran i biran u Predsjedništvo CK SKH, većina se najzad izjasnila za mene, a manjina se protivila. U nizu ranijih prilika nisam bio dovoljno podoban da uđem u taj vrh. Ja sam na dužnosti člana Predsjedništva CK SKH proveo četiri međukongresne godine, od 1982. - 1986., kada sam izabran u CK SK Jugoslavije i prvi put za člana Predsjedništva CK SK Jugoslavije. To je bilo veliko post-titovsko vrijeme, doba velikih previranja u Jugoslaviji i ekonomske krize. Naftna kriza je strašno pogodila Jugoslaviju. Već se tada trošilo 12 do 13 milijuna tona godišnje nafte, a Jugoslavija je htjela sve zasnivati, svu svoju industriju na do tada jeftinoj nafti. Cijena nafte je onda strašno skočila na svjetskom tržištu, slijedila je oskudica deviza i nafte, a to je prouzročilo i sekundarnu krizu nekih elementarnih proizvoda, a ne samo da se neko vrijeme vozilo automobile po pravilu par - nepar. Bila je oskudica deterdženata, toalet-papira i nekih trivijalnih artikala. Milka Planinc je došla za predsjednicu savezne vlade. U Jugoslaviji se osjećao pečat velikih demonstracija Albanaca na Kosovu, koje su se zbile 1981. godine, dakle dvanaest mjeseci iza Titove smrti. Beograd je bio epicentar zahtjeva za detitoizaciju. U CK Hrvatske ja sam bio zadužen za ideološki sektor, koji je do tada vodio Račan koji je otišao za direktora partijske škole u Kumrovec. Prvu godinu svog mandata nisam bio na čelu ideološkog pogona, nego je to bio Josip Vrhovac, koji je bio prvi predsjednik Predsjedništva CK Hrvatske. Godine 1982. to je bio Jure Bilić, a iza njega Josip Vrhovec, a onda je Josip Vrhovec otišao za člana Predsjedništva Jugoslavije. To se dogodilo nakon što se Mika Špiljak vratio iz Beograda u Zagreb, i to nakon četrnaest godina koliko ih je proveo na dužnostima u Beogradu. Kada je Vrhovec otišao za člana Predsjedništva Jugoslavije 1983. godine, formalno sam preuzeo ideološki sektor kao prvi čovjek. Radio sam onda što sam znao i umio. Sudjelovao sam u ideološkim debatama po cijeloj Jugoslaviji i svoje sam strelice odapinjao, kao publicist i partijski čovjek koji je javno djelovao, na sve naše nacionalizme, kako smo ih zvali. Uostalom, to je i naziv jedne od mojih knjiga, a posebno mi je bilo sumnjivo sve što se tada događalo u Beogradu, gdje su razne intelektualne skupine propagirale liberalizam. Iza tog liberalizma skrivala se, pod firmom detitoizacije, težnja za redefinicijom Jugoslavije kakva je bila. 1984. godine održalo se savjetovanja o političkoj zloupotrebi u kulturi i stvaralaštvu, iza koje sam ja stajao. Tada je priređena tzv. Bijela knjiga.

Mnogi su vas napadali zbog te Bijele knjige, a kažu da je najviše napada došlo iz Beograda?

ŠUVAR: Ta Bijela knjiga je bila jedan rutinski materijal koji je izradila informativna služba CK, doduše po mojoj narudžbi. Takvih materijala, gdje se davao pregled zbivanja, bilo je mnogo, i prije i poslije. Bili smo obavezni da po jedan primjerak materijala šaljemo u Beograd. Kad je informativna služba CK Hrvatske napravila taj informativni materijal, koji je prozvan Bijela knjiga (jer su šapirografirane korice bile bijele boje) i kad je materijal poslan u Beograd, vjerojatno je dospio u ruke Draže Markovića, tadašnjeg predsjednika Predsjedništva Centralnog komiteta SK Jugoslavije. On je vjerojatno prelistao “knjigu” i ocijenio da je to napad na srpsku inteligenciju i na Srbiju. Istodobno je, kako to ide, dospjela i u ruke čuvenom Matiji Bećkoviću. On je onda organizirao potpisivanje otvorenog pisma protiv tih koji stoje iza Bijele knjige, a prije svih na udaru sam bio ja kao pojedinac. To je pismo potpisalo 100 intelektualaca Srbije, viđenih i manje viđenih. I tek tada se otvorila afera Bijele knjige. U međuvremenu je bilo naše savjetovanje, a izlaganja su objavljena u časopisu “Naše teme”. To je bio impozantan skup od oko 150 kulturnih stvaralaca, publicista iz Hrvatske, za koje je zapravo ta knjiga i izrađena, kako bi oni imali uvid u debati o tome što se događa po Jugoslaviji. Neki su govorili da je tamo sabrano pravo “cvijeće zla”, po tim citatima. Citirali su se autori s pozitivnim stavovima, iz tadašnjeg našeg ugla, ali i oni sa negativnim stajalištima. Najviše citiranih autora je bilo iz Beograda i Srbije. To su kasnije bili glavni autori Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti. Slijedili su potom citati Slovenaca, kasnije autora prijedloga za rješenje slovenskog nacionalnog pitanja, što je objavljeno u “Novoj reviji”. Hrvatskih autora je bilo relativno malo. Onda je dignuta velika afera. Mika Špiljak, koji je bio glavni čovjek u CK SKH i meni šef, a kao predsjednik Predsjedništva mi nije bio sklon. On je bio alergičan i na to što sam ja u svojim nastupima često citirao Bakarića, koji je za mene bio najpametnija glava u hrvatskom komunističkom pokretu nakon Drugog svjetskog rata. Znao je stvari sagledati i promišljati. Naravno, ja nisam imao nekog u blizini pametnijeg, osim Bakarića, koga bih mogao citirati. Mika je ranije imao neke račune sa Bakarićem. Špiljak je na određeni način mislio da ga je Bakarić prognao u Beograd i tek se nakon njegove smrti vratio u Hrvatsku. Mene su po toj osnovi počeli smatrati “bakarićevcem” i pretedentom da zauzmem njegovo mjesto, što je imalo malo veze s realnošću. Osim toga, Mika sepobrinuo da sebi, mimo statuta, produži mandat predsjednika na još jednu godinu. U zadnjem mandatu kao predsjednik Predsjedništva CK SKH je bio Stanko Stojčević.

Šta je Mika Špiljak imao toliko protiv vas?

ŠUVAR: Mi smo u početku neko vrijeme i dobro surađivali.

Zašto vas Mika Špiljak nije volio?

ŠUVAR: Tu se ne radi o ljubavi. Radi se o političkom sagledavanju ličnosti. Uvijek i u svakom političkom tijelu ima ljudi koji se međusobno ne podnose. To i nije važno za javni život. Ja sam sa Mikom bio dobar, ranije. Nas dijeli velika razlika u godinama. Ja sam ga osrednje poznavao i obradovao sam se kad je zajedno sa mnom izabran u Predsjedništvo CK SK Hrvatske. Mislio sam da je to jedan iskusan kadar i da će nam dobro doći. Što sam ga više izbliza upoznavao, to sam se sve više i razočaravao. Nije među nama bilo konflikata, dok se on nije vratio iz Beograda, gdje je obavljao dužnost jednogodišnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ. Na to mjesto je došao, jer je Bakarić u međuvremenu umro, pa je ostalo upražnjeno mjesto u Predsjedništvu Jugoslavije. Tek nakon što se Špiljak vratio iz Beograda i postao predsjednik Predsjedništva CK Hrvatske i onda svoj mandat produžio za jednu godinu, među nama se pojavio sukob, koji nije bio iniciran sa moje strane. Špiljak je iz nekih razloga, i ne samo on nego i najuži partijski vrh, ocijenio da mene treba eliminirati iz političkog života. Ja sam se, usprkos njegovim željama, probio u raznim tajnim partijskim glasanjima prema CK SKJ i prema Predsjedništvu CK SKJ.

Možete li mi opisati to glasanje 1986.?

ŠUVAR: Bilo je kandidiranje u SK Hrvatske za članove CK Jugoslavije. Znalo se da ih treba kandidirati 19, a koje kongres komunista Jugoslavije verificira. Dvadestero ih je po statutu, jer automatski ide onaj koji se zatekne na mjestu predsjednika CK SKH. Na kongresu, a to je bio XIII kongres SKJ u lipnju 1986., trebala su biti izabrana dvojica iz Hrvatske u Predsjedništvo CK SKJ. Tada su u tim kandidaturama po terenu u prvi plan izbila imena Jure Bilića, Milke Planinc, Ivice Račana i moje. Polazilo se od toga da treba biti jedan mlađi i jedan stariji. Od ta četiri imena, koja su najviše bila kandidirana, na tajnom glasanju u CK SKH prošli smo Račan i ja, a otpali su Jure i Milka. Špiljak nikako nije htio da se ja probijem. Nisam ni ja težio da idem u Beograd. On je to i htio spriječiti, a ne samo on. Išlo je to i na kongres SKH, gdje se glasalo za devetnaest onih koji će ići u CK. Ako ne budeš među ovih 19, onda ne možeš biti ni među onom dvojicom koji će biti izabrani u Predsjedništvo jugoslavenske partije. Onda je i na tom kongresu bilo tajno glasanje. Od nas 25 koji smo bili na listi kandidata za CK SKJ, a bira se devetnaest, ja sam prošao kao devetnaesti.

Čak ste pogodili broj glasova.

ŠUVAR: Ne, to je bilo kasnije. Kako je bila velika kampanja protiv mene ispod žita, ja sam dobio relativno malo glasova, ne malo, ali bio sam devetnaesti, a dvadeseti je bio Boro Mikelić. Boro se tada bunio da se mene forsiralo umjesto njega, jer se kao moćni direktor “Gavrilovića” smatrao važnijim i zaslužnijim od mene. Potom sam i na XIII kongresu u glasanju za verifikaciju članova CK iz svih republika Jugoslavije opet bio na dnu liste od 156. Bilo nas je 156 na listi, plus devet po statutu. Dakle CK SKJ je imao 165 članova i ja sam dobio najmanje glasova. Dobio sam 296 glasova manje od onog tko je dobio najviše. Iz Hrvatske je uporno stizao zahtjev da onaj koji bude verificiran za CK SKJ na kongresu komunista Jugoslavije, mora dobiti dvije trećine glasova. Pomišljalo se da su dobre šanse da se mene time eliminira. Tu je bio savez jednog broja hrvatskih komunista i jednog broja srpskih komunista da me se eliminira. Za mene su glasali i mnogi iz Hrvatske i mnogi iz Srbije, ali većinom iz drugih partijskih organizacija. U Srbiji su me optuživali da sam hrvatski nacionalist i ideolog udruženog rada, i da sam donekle i staljinist. Ovdje u Hrvatskoj napadali su me da nisam baš dobar Hrvat i da sam, također, staljinist. To su bile te fame. Iza mene je odozdo bio Dolanc, pa onda Vrhovec, pa Dragosavac, pa Boško Krunić. To su svi oni koji su u tom trenutku bili najmanje popularni u vrhovima cijelog SK, naročito u Srbiji.

Koje je to bilo godine?

ŠUVAR: 1986. Kada je novi CK Jugoslavije izabran, on se sastajao na konstituirajućoj sjednici da izabere svoje predsjednike. U Predsjedništvo je ulazilo nas 14 i devet po položaju. O nama četrnaestorici je glasalo 165 članova CK SKJ i ponovno je trebala dvotrećinska većina. Da bi bio netko izabran u Predsjedništvo, trebao je dobiti 110 glasova. Neki moji drugovi su strepili da neću proći, jer su znali za neke igre iza kulisa, i da kad sam već prošao za CK SKJ, vjerovali su da neću proći za Predsjedništvo. U tom tajnom glasanju na CK SKJ ja sam dobio 129 glasova, ali opet najmanje.

Ali pogodili ste broj.

ŠUVAR: Ne, ja sam svom prijatelju Marku Loliću, koji je bio jako zabrinut, pred glasanje rekao: “Marko, ne brini, ja ću vjerojatno dobiti 127 glasova.” A kada je prošlo glasanje i kad sam dobio 129, on je prišao da me poljubi i rekao: ”Kako si mogao tako precizno pogoditi?” Rekao sam da sam vjerojatno jedini čovjek u ovom Centralnom komitetu koji zna pojedinačno sve druge članove. Ne toliko osobno, ali znam odakle su, tko su i kako dišu. Onda sam procijenio tko bi mogao biti za mene, a tko protiv mene.

BITKE OKO USTAVA

Tih osamdesetih, i prije 1986., u Zagrebu se mislilo da u Srbiji pušu neki liberalni vjetrovi, da oni dolaze iz Beograda. Međutim, i prije dolaska na vlast Slobodana Miloševića, mogla se zamijetiti velikosrpska politika.

ŠUVAR: Znate, srpski nacionalizam je jačao od šezdesetih godina, a posebno nakon pada Aleksandra Rankovića. Onda je došao ustav Jugoslavije 1974. godine, kojeg je blagoslovio Tito. S tim su ustavom korespondirali i novi ustavi republika i pokrajina. U Srbiji je nastalo veliko nezadovoljstvo ustavnim položajem pokrajina, statusom koji im je davao novi savezni ustav, a morao dati i ustav Srbije, jer je morao biti u skladu sa saveznim, a onda i pokrajinski ustavi. Već 1977. god. u političkom vrhu Srbije formuliran je zahtjev da se redefinira položaj pokrajina. Napravljena je, također, neka knjiga, ne znam kako se ona zvala. Bili su razgovori sa Kardeljom, pa i sa Titom, koji je onda primio čelne ljude Srbije - Petra Stambolića, Dražu Marković i druge. Liberalnija ekipa, koju su predvodili Marko Nikezić i Latinka Perović, otišla je sa scene 1972. nakon što je sa scene otišao veći dio hrvatskog rukovodstva. Tada je “visilo” pitanje pokrajina. Onda je 1981. došlo do nereda na Kosovu, na liniji albanskog nacionalizma i to je uzbuđivalo cijelu Jugoslaviju. Tito više nije bio među živima. U sastavu CK SKJ od 1982. do 1986. obrazovana je radna grupa za proučavanje odnosa između pokrajina i Srbije, koju je vodio Milan Kučan. Ta grupa je izradila teze, koje smo onda mi preuzeli u Predsjedništvu partije i od 1986. do 1990. smo se time i bavili. Vodile su se teške bitke oko ustavnih amandmana i u saveznom ustavu, i u Ustavu Republike Srbije,i u ustavima pokrajina, kako bi se našlo neko rješenje. Bilo je zaista čudno da se zakoni koje donosi Republika Srbija nisu protezali i na područja pokrajina. To je trebalo ispraviti. To je jedno, a drugo je dirati već ostvarenu autonomiju pokrajina koja se razvijala od 1945. godine pa naovamo. Autonomija sama po sebi nije razbijala Srbiju, što je postala dominantna teza, i nije slabila Jugoslaviju. To se vidi iz retrospektive. Tada velika većina, pogotovo u Srbiji i članova partije u Srbiji, nije to shvaćala. Taj nacionalizam se u Srbiji neprestano hranio kosovskom situacijom. Otkako je smiren bunt Albanaca 1981., u kojem je bilo i ljudskih žrtava, srpski nacionalizam je jačao i neprestano se vraćao na optuživanja Albanaca da progone i potpuno obespravljuju Srbe i Crnogorce na Kosovu. Mi smo sve to naslijedili i tada sam i ja došao u poziciju da se više izjašnjavam. Napominjem, ja nisam nikada bio jugoslavenski rukovodilac, niti član bilo kojeg jugoslavenskog rukovodstva, ako se izuzme rukovodstvo omladine Jugoslavije u koje sam ušao kao običan član još dok je Mika Tripalo bio predsjednik. Ja sam se u Beogradu zatekao na nekoj funkciji prvi put polovicom 1986., kad sam došao kao član Predsjedništva partije, kao jedan od dvojice iz Hrvatske, uz Račana, i dobio sam priliku da se i ja izjašnjavam oko Kosova. Odlazio sam na Kosovo, govorio i pisao. Već sam bio predsjednik Predsjedništva CK SKJ kad smo držali sjednicu o Kosovu. Bilo je to poslije ponoći, jer to su bile one noćne sjednice koje je cijela zemlja gledala na televiziji. Tom prilikom sam rekao da ukoliko cijela Jugoslavija ne bude prisutna na Kosovu, doživjet će sudbinu Kosova. Srpski nacionalizam je jačao, ali jačali su svi nacionalizmi u Jugoslaviji. Uostalom, svi nacionalizmi su jačali još za Titova života. On je imao golemu historijsku karizmu, ali je možda zadnju deceniju, ili posljednje dvije decenija života, bio samo figura iza koje su se drugi skrivali. Tito je imao veliki međunarodni utjecaj i u zemlji je mogao lupiti šakom i nešto zaustaviti, ali ne na duži rok. Birokratskonacionalistički monoliti su ojačali već za njegova života. Poslije Titove smrti i odlaska nekih velikih autoriteta jugoslavenskog društva, kao što su Kardelj, Bakarić, a među Srbima Milentije Popović i još mnogi drugi, mi novi, pomiješani sa starim iz Titova vremena, preuzeli smo vruć krumpir kojeg nismo uspjeli ohladiti i izbaciti iz ruku, a da se svi ne opržimo. A kasnije se zemlja i raspala.

JAHAČ NA TIGRU SRPSKOG NACIONALIZMA

Mislite li da bi bilo drugačije da je u Srbiji ostao na vlasti Ivan Stambolić i to rukovodstvo?

ŠUVAR: Ivan Stambolić nije bio neko posebno rukovodstvo. On je ta mlađa generacija. Glavni čovjek Srbije postao je pod paskom Petra Stambolića i Draže Markovića. Ali je onda, svuda uz sebe instalirao Slobodana Miloševića. Kada je Ivan Stambolić prestao biti predsjednik Gradskog komiteta Saveza komunista Beograda, na to je mjesto doveo Slobodana Miloševića. Kad je prestao biti predsjednik CK SK Srbije i postao predsjednik Predsjedništva Srbije, na svoje mjesto u CK je doveo Slobodana Miloševića. Tada to nije htio dopustiti Draža Marković, kojemu se prebacivalo da ima ambicije i da osobno želi biti predsjednik CK poslije Ivana Stambolića, iako je bio dosta stariji od njega. Održana je sjednica CK Srbije u kojem su od 160 članova samo sedmorica bila protiv izbora Miloševića za predsjednika CK, tj. za glavnog čovjeka u Savezu komunista Srbije. Ta sedmorica stajala su uz Dražu koji je ostao u golemoj manjini. Neki su tada upozoravali na loše osobine Miloševića, ali mi ostali iz Jugoslavije ga nismo poznavali. On je za nas tada bio relativno “anonimus”. Isplivao je do tih funkcija uz svestranu podršku Ivana Stambolića, koji se već ranije afirmirao i postao glavni čovjek Srbije. Doduše, uz njega su, od starih kadrova, značajnu ulogu igrali i Nikola Ljubičić i Dušan Čkrebić. Dušan Čkrebić je imao sve moguće funkcije u Srbiji. U jednom trenutku, u jesen 1987. je puklo između Miloševića i Stambolića. Najednom su se pojavile dvije politike.

Zašto je puklo?

ŠUVAR: To je sada teško reći. Puklo je na tome što je Stambolić zastupao liberalnije teze, a uz njega je bio i pokojni Dragiša Pavlović, kao i nekolicina mlađih. Onda se javio sukob oko toga kakvu politiku u Srbiji voditi i došla je sjednica na kojoj je, da se kolokvijalno izrazim, Ivan Stambolić “izvisio”. Osma sjednica je bila u rujnu 1987. godine. Prevagu je odnio Milošević, a, po mom mišljenju, zahvaljujući podršci starijih, a naročito Ljubičića i Čkrebića. Kada je tu prevagu odnio, postepeno je eliminirao Ivanovu struju, a sam Ivan je bio prisiljen da podnese ostavku na dužnost predsjednika Predsjedništva Srbije negdje u prosincu 1987.

Čini se da je Nikola Ljubičić odigrao ključnu ulogu kada je u Srbiji došlo do smjene republičkog rukovodstva. Neki iz saveznog predsjedništva kažu da su pokušali utjecati preko Srba u saveznom predsjedništvu, međutim da je Ljubičić izrazito stajao na Miloševićevoj strani.

ŠUVAR: Ja sam imao neke okršaje, iza scene, sa samim Ljubičićem. On je stariji čovjek i kada smo se upoznali bili smo u korektnim odnosima. Na čelu srpske delegacije dolazio je u Zagreb na razgovore dok sam ja bio u Predsjedništvu CK SKH. Dolazio je i Čkrebić i znam da sam ih vodio pokazivati im Mimarinu zbirku i izložbu na Jezuitskom trgu. Ljubičić je igrao, faktički, ulogu glavnog čovjeka od kad je postao predsjednik Predsjedništva Srbije, pa onda prešao u Predsjedništvo Jugoslavije. U trenutku kada je trebalo birati između Miloševićeve i Stambolićeve linije, stao je uz Miloševića i Čkrebića koji su, od starijih, bili dva najutjecajnija čovjeka na vrhu Srbije. Draža Marković je već bio potisnut, a Petar Stambolić je otišao u mirovinu. To je pomoglo jačanju Miloševića. Cijelo to vrijeme dok je Ljubičiću trajao mandat člana Predsjedništva Jugoslavije, do svibnja 1989., on je itekako držao Miloševićevu stranu i bio uz njegovu ukupnu politiku.

Rekli ste da ste se sukobljavali nekoliko puta sa Ljubičićem - i dok ste vi bili u Predsjedništvu partije, a on u u saveznom predsjedništvu.

ŠUVAR: Predsjedništvo partije po ustavu Jugoslavije, sve dok nisu usvojeni ustavni amandmani u studenom 1988., a ja sam tada bio na polovici svog mandata, bili su i članovi Predsjedništva Jugoslavije. Prema tome, ja sam pola svog mandata predsjednika Predsjedništva CK bio po ustavu i član Predsjedništva Jugoslavije. Kada sam to prestao biti, po sili ustava, ja sam češće, kada bih bio pozvan od Predsjedništva Jugoslavije, dolazio na sjednice, kao što su predsjednik Predsjedništva Jugoslavije, a tada je to bio Raif Dizdarević, ili ponekad i svi članovi Predsjedništva dolazili na sjednice Predsjedništva Centralnog komiteta. Mene su u Hrvatskoj, Sloveniji, a i drugdje dugo optuživali da sam tada podupirao Miloševića, i to u razdoblju kada se javio sukob Stambolić - Milošević. Ja Miloševića nisam pobliže poznavao. Prvi put sam ga osobno upoznao 1986. godine, kada sam dolazio u Beograd. On je tad već bio predsjednik CKSrbije. Rijetko smo se sretali, gotovo nikada, osim na službenim sjednicama i u pauzama. Nismo se posebno družili. Jednom ili dva puta smo radili u istoj zgradi. Ja sam svratio kod njega ili on kod mene, ali kod mene bi svraćali i drugi koji bi došli u Beograd na sjednicu, a nisu iz Beograda, i to se ne uzima ozbiljno. Kada je bila Osma sjednica u rujnu 1987., mi smo svi bili promatrači sa strane. Na sjednici Predsjedništva CK za riječ se javio Milan Kučan i rekao da neke partijske organizacije u Sloveniji traže objašnjenje u vezi sa tom sjednicom, jer nije bila dovoljno demokratična. Ja sam se, više u sebi, nasmiješio, jer nisu bile demokratične ni mnoge ranije i kasnije sjednice CK SKJ i svih republičkih partijskih rukovodstava. Po nekim kriterijima bilo je malo demokratskih sjednica, a pogotovo u Titovo vrijeme. No, Slovenci su tražili objašnjenje. Predsjedništvo je onda zatražilo od Miloševića da kaže što je bila svrha te sjednice. Milošević je uzeo riječ i objasnio. Iza toga je nastala šutnja na Predsjedništvu partije Jugoslavije. Nitko nije imao primjedbu, osim što je nešto formalno primijetio Kučan, a jedinu primjedbu sam imao ja, jer je Milošević rekao da je narod prerastao partiju. Narod bolje shvaća nego partija što treba i čemu treba težiti. Na to sam ja replicirao da ako je to tako, rasformirajmo partiju, ona je u historijskom smislu nepotrebna, narod sve zna. Iz njega je tada progovarao populizam. To je bilo odmah iza Osme sjednice srpskog CK, negdje u desetom mjesecu 1987. godine. Predsjednik Predsjedništva CK bio je Boško Krunić iz Vojvodine. Prije njega je bio Renovica, ja sam bio iza Boška, a iza mene Pančevski. Ja sam se u travnju, 1988., kad još nisam bio predsjednik Predsjedništva CK, javio za riječ na jednoj sjednici CK Srbije, to je bilo desetak mjeseci nakon Osme sjednice, gdje sam bio sa Vidojem Žarkovićem zadužen za Srbiju, jer smo se mi rotirali po zaduženjima za republičke i pokrajinske organizacije. Kad sam došao u Predsjedništvo partije u Beograd, prvo sam bio šest mjeseci zadužen za Kosovo, pa šest mjeseci za Sloveniju, pa šest mjeseci za Srbiju. Tako smo rotirali. Dakle, Vidoje Žarković i ja smo se dogovorili da ja uzmem riječ. To je bila sjednica u pripremi konferencije Saveza komunista Jugoslavije i tamo sam govorio o opasnostima koje prijete Jugoslaviji. Rekao sam da je i srpski nacionalizam opasan, ali da ne smatram da se on ugnijezdio u vodstvu Saveza komunista Srbije, već da je taj srpski nacionalizam stvarala, da kažem kolokvijalnim rječnikom, beogradska čaršija i njena intelektualna elita i da se nadamo se da će Savez komunista Srbije imati snage da raščisti sa svojim nacionalizmom. To su uzeli kao podršku Miloševiću. Još sam dužan kazati: Miloševića sam promatrao i postepeno upoznavao i činilo mi se , s obzirom na tadašnja previranja u cijeloj zemlji, da bi on u Srbiji, iako sam osjetio da je pomalo sirov komunista i da ima pomalo demagoške sposobnosti, zapravo, bolje je vodio jednu liniju nego Stambolićeva struja. Zašto? Stambolić je moj odličan prijatelj danas, a i tada, nikada se mi nismo posvađali. No, stekao sam dojam da se on pomalo ustručava konfrontirati sa tom nacionalističkom elitom i da je pomalo tetoši. Milošević Memorandum srpske Akademije nauka i umetnosti nije podržao kada je izašao. Njegove podrške nije bilo nigdje, čak se na sjednicama ograđivao. Drugo, kad je izašao list “Student” sa Titovim lešom, koji je prikazan kao vukodlak kojeg probadaju glogovim kolcem, Milošević je ustao u energičnu obranu Tita. Prošlo je malo vremena i on je sam zajahao tigra srpskog nacionalizma i postao u neku ruku kaplar tog srpskog nacionalizma. Poslužio se onim što bismo mogli definirati kao nacionalistički populizam koji se formirao u cijeloj Jugoslaviji, ali srpski je bio najjači i koji je, nažalost, razbio Jugoslaviju.

u idućem broju... Stipe Šuvar: NAJOMRAŽENIJI ČOVJEK U SRBIJI