Zašto se raspala Jugoslavija (16)

Zloslutni metak

U čitavoj toj priči običnom čovjeku se postavlja pitanje faktičke nemoći Predsjedništva SFR Jugoslavije naspram ponašanja rukovodstva jedne republike.

Dizdarević: Da.

Šta je vaša pozicija? Vi upozoravate, vi tražite, vi zahtijevate…

Dizdarević: Mi upozoravamo, mi tražimo.

A Milošević djeluje.

Dizdarević: Mi upozoravamo, kao što ste rekli, a ustvari on radi ono što je radio. To je, kako da kažem, proizvod jednog stanja koje je nastalo u Jugoslaviji, jer mi smo već jedan duži period vremena bili u krizi. Kriza nije bila samo ekonomska, kriza je bila opšta, jer je bila kriza jedinstva u Jugoslaviji. To je bila kriza ne samo političkog jedinstva, nego je to postajala kriza državnog jedinstva. Mi, naravno, nismo bili spremni u Predsjedništvu da posegnemo za krajnjom mjerom, jer je Predsjedništvo jedino imalo ustavno pravo da proglašava vanredno stanje i upotrebljava vojsku. Mi na to nismo bili spremni, jer to bi bilo, po našim shvatanjima povratak nazad. Mi smo i inače za vanredno stanje konstatovali da činimo nešto što ne želimo, a moramo, da su, ustvari, posljedice proglašenja vanrednog stanja veliki korak nazad, a nikakav korak naprijed. To je mjera koja se poduzima iz nužde i koja suspenduje ili anulira mnogo toga što je inače bio napredak. Mi smo tri ili četiri puta u toku februarske krize upozoravali da možemo doći u situaciju da moramo proglasiti vanredno stanje, da je Predsjedništvo države spremno da to učini ako je to jedini put da zaustavimo tragediju, ali da moramo znati da je to nešto što je smjerokaz nazad a ne naprijed i da moramo činiti svi sve da do toga ne dođe. Nažalost, nije se činilo.

MILIONSKI MITING I MILOŠEVIĆEVO PSIHIČKO STANJE

Jedno pitanje vezano za miting in Beogradu. Prva reakcija je bila povodom mitinga u Ljubljani koji je održan u Cankarjevom domu. Tada dolazi do jedne izuzetno dobro organizirane kampanje u Beogradu, i u čitavoj Srbiji, kampanje reakcija na taj miting. Televizija to iznenada prenosi, iznenada narod tu počinje da izlazi na ulice, javno se organizira, organizira se gledanje skupa u Cankarjevom domu u Ljubljani i te TV emisije negdje oko jedanaest uveče, čini mi se. To svjedoči, takođe, o jednoj dosta dobroj organizaciji dizanja temperature.

Dizdarević: Ja sam vam rekao da su se sukobila dva prilaza i dva načina djelovanja poslije proglašenja vanrednog stanja i da su u Srbiji počeli mitinzi protiv ostavki. Pomenuli ste taj miting u Cankarjevom domu i organizovano gledanje tog mitinga u Studentskom gradu i u noćnim smjenama nekih fabrika i, kao reakcija toga, miting u Studentskom gradu, dolazak radnika iz fabrika na taj miting i seljenje tog mitinga pred Skupštinu Jugoslavije, a onda ujutru dovođenje radnika iz svih beogradskih fabrika na taj miting, koji je negdje do podne narastao na milionsku masu.

Vi u svojoj knjizi pominjete podatak da su čak po fabrikama postojali tajni komiteti za mitinge, ne znam kako su se oni tačno zvali.

Dizdarević: Mi smo uvijek u sukobima sa rukovodstvom Srbije imali taj problem prijetnje da će izvoditi radnike i građane na demonstracije, da bi demonstracijama vršili pritisak na odluke partijskih i državnih organa. Mene je savezni sekretar za narodnu odbranu, Veljko Kadijević, još ranije obavijestio da oni imaju informacije da u svim značajnim beogradskim preduzećima postoje komiteti za organizovanje i izvođenje zaposlenih na ulične proteste kad to zatreba. I to je bila neka, kako da kažem, ilegalna organizacija. Na čelubeogradskog komiteta, koji je organizovao te komitete po preduzećima i koji im je davao signale kad treba da krenu radnici na demonstracije u Beogradu, je bio tadašnji sekretar Gradske konferencije Socijalističkog saveza, Zoran Todorović Kundak.

On je kasnije likvidiran.

Dizdarević: Kasnije je likvidiran. Inače je bio veliki miljenik porodice Milošević, Slobodana i Mirjane Marković - Milošević. Tako je bilo i u ovom slučaju, izvedeni su radnici. Ja sam u toku noći primao informacije o velikom mitingu u Studentskom gradu, o tome da se masa seli pred Skupštinu. Zvao sam Petra Gračanina, a on me varao govoreći da oni ne idu pred Skupštinu nego da idu na Ušće, van Beograda, što nije tačno. Mi smo u osam i trideset ujutro već imali jednu užarenu situaciju na tom mitingu, stalno se masa uvećavala. Imali smo sjednicu Predsjedništva, na kojoj smo bili od rukovodstva Srbije, po ko zna koji put, dovedeni pred svršen čin. Tražili da na miting ide Slobodan Milošević i da oni gase vatru koju su zapalili, te da na mitingu on govori, jer ga traži masa i da smiruje atmosferu. Kod mene su tražili prijem upravo tog jutra, poslije te sjednice Predsjedništva, Borisav Jović i Petar Gračanin i ja sam im prenio taj stav Predsjedništva SFRJ. Doslovno su mi odgovorili da Slobodan Milošević nije psihički u stanju da izađe pred tu masu. Nikolu Ljubičića smo zadužili da prenese naše stavove rukovodstvu Srbije i kad smo se našli u podne da razmotrimo zahtjev da ja idem na miting, Ljubičić nam je rekao da su i njemu iz rukovodstva Srbije saopštili da Milošević nije psihički u stanju da izađe pred tu masu.

Vi ste morali izaći pred milion ljudi, i ako mene sjećanje ne vara, vi ste govor pisali u automobilu, negdje od zgrade Predsjedništva SFRJ do zgrade Skupštine Jugoslavije.

Dizdarević: Ustvari, u toku noći u Studentskom gradu su tražili da dođu da govore Dizdarević, Šuvar i Milošević, a onda se to svelo na Miloševića i mi smo reagovali ovako kao što sam rekao. Kad su bili Jović i Gračanin kod mene, to je bilo negdje između deset i jedanaest, oni uopšte nisu pomenuli da postoji zahtjev da ja idem govoriti na mitingu. Ja sam primao američkog ambasadora negdje u podne u oproštajnu posjetu. I dok je trajala ta posjeta došla je delegacija mitinga da upozna Predsjedništvo sa zahtjevima mitinga, a ne da traži da ja idem na miting. I ta delegacija se dosta korektno ponašala. Kada im je saopšteno da ja ne mogu da ih primim jer imam stranu posjetu, u delegaciji je bio taj Kundak, koji je rekao da se oni, ako ja ne prekinem tu posjetu i ne primim delegaciju, vraćaju na miting i da će kazati mitingu da nisam htio da ih primim. Svi ostali članovi delegacije su bili razumniji i primioih je Dolanc. I kad sam ja završio posjetu, Dolanc mi je telefonirao da je delegacija tu, da bi željeli da me bar vide da bi mogli da kažu da su bili i kod mene. Tad sam se sreo sa delegacijom kod Dolanca i tada su počeli telefoni iz Skupštine, iz organizacionog odbora mitinga. Mene su zvali i tražili, rekli mi da masa izvikuje da dođem na miting, da govorim. Ja nisam htio da dam odmah odgovor, nego sam sazvao prisutne članove Predsjedništva. Međutim, mi smo tada bili u jednoj krajnje teškoj dilemi. Naime, mene je obavijestio ministar unutrašnjih poslova Dobrosav Ćulafić, neposredno prije nego što ću primiti američkog ambasadora, da je užarenost maksimalna, da se gubi kontrola nad mitingom i ono što me najviše uznemirilo, rekao je slijedeće: “Mi ne raspolažemo snagama bezbjednosti koje mogu očuvati mir u Beogradu ako dođe do proloma stihije. Znate, neka neko baci jednu petardu u tu masu, doći će do proloma stihije; neka krene petsto ljudi sa mitinga Beogradom, to će začas narasti na deset hiljada, i ko zna koliko. Lupaće se, rušiće se po Beogradu. Nama ostaje da upotrijebimo silu.” Ja sam tada, na konsultaciji, članovima Predsjedništva rekao: “Milionski miting traži da ja dođem, mi to moramo respektovati. Drugo, u izboru da li upotrijebiti silu ako dođe do proloma stihije ili ići na miting, pokušati smiriti situaciju, ja nikada neću biti za upotrebu sile, jer jedino mi onda moramo donijeti odluku, na nas će se prevaliti ta odgovornost. Ja na to nisam spreman, a ja idem na miting i govoriću samo o Jugoslaviji, jer je miting, ustvari, rušenje Jugoslavije”. Tako je to i bilo. Ja sam sjeo u kola, policija me vodila nekim okolnim putevima da me ubaci u Skupštinu i ja sam u kolima pravio sebi neke bilješke šta da kažem.

Jeste li bili svjesni da se ispred vas, pored milion ljudi, nalazi ustvari jedna jako dobro organizirana grupa mitingaša, koji su išli od mitinga do mitinga i koji su bili dirigovani?

Dizdarević: To je bilo očigledno. Znate, ja moram da vam kažem, kad sam izašao na onaj plato ispred Skupštine, bilo je jako impresivno. Milion ljudi, jedno užareno vulkansko grotlo u kome više niko nikoga ne čuje. Vi ne možete govoriti, ja sam prosto rekao Gračaninu i ovima koji su bili tu iz Srbije: “Ili vi utišajte miting, ili ja ne mogu govoriti.” Nekako su utišali taj miting. Moram da vam kažem da je to bilo više nadvikivanje nego nekakav govor. Jedna organizovana grupa je neprekidno izvikivala parole. Ja sam tačno to prepoznao - sve ono što su nama rekli Jović i Gračanin da su zahtjevi mitinga jedna je grupa profesionalnih mitingaša, koja se smjestila negdje blizu ulaza u Skupštinu, neprekidno ponavljala. I ona je izbacivala parole koje su palile tu masu.

Milošević se nije pojavio, onda je u međuvremenu održana jedna sjednica partijskog predsjedništva, na kojoj ste i vi prisustvovali, gdje je takođe bio i Milošević i on se tu izborio za jedan stav ….

Dizdarević: Poslijepodne je bila sjednica partijskog predsjedništva. Ja sam tada na toj sjednici i rekao Miloševiću pred svima da smo u Predsjedništvu u više navrata tog dana rekli, čak i uoči mog odlaska na miting, da Slobodan Milošević treba da ide na miting jer ga traže. I njemu sam tu se obratio, na sjednici, i rekao: “ Tebe, Slobodane, traže na mitingu i ti treba da ideš. Mene su tražili, i kad su me tražili ja sam otišao.” On je, naravno, to izbjegao odgovorom: “Molim vas, da se razumemo, u ime rukovodstva Srbije otišao je drug Trifunović i obavestio miting i to je sasvim u redu.” Miting je Trifunovića izviždao. Ja sam bio zadovoljan, uz sve to sa čime sam bio suočen i šta sam morao učiniti. Meni su mnogi prigovarali što sam išao na taj miting, bilo je kasnije priča da smo bili zajedno na mitingu ja i Milošević. Milošević nije htio i nije smio da izađe na miting. Međutim, ono što je za mene bila satisfakcija je da se miting počeo osipati. I, negdje do predveče, ta je masa od miliona spala na desetinu možda. A na toj sjednici Predsjedništva Milošević je neprekidno insistirao da jedan od zaključaka bude da će biti gonjeni svi oni koji su učestvovali u organizovanju novembarskih i februarskih događaja na Kosovu. Predsjedništvo Partije je učinilo ustupak i prihvatilo taj zaključak. Milošević je, čim je to Predsjedništvo Partije prihvatilo, ustao i otišao na miting i obećao hapšenje.

Gospodine Dizdareviću, vezano za hapšenje Vlasija, bio je jedan lažan telegram, ako se ne varam, koji je poslat iz Ministarstva unutrašnjih poslova, iz organa unutrašnjih poslova Kosova. Navodno da je Predsjedništvo Jugoslavije dalo saglasnost za hapšenje.

Dizdarević: Mene su iz Bosne i Hercegovine uvečer obavijestili o hapšenju, obavijestio me je sekretar za unutrašnje poslove da je Azem Vlasi uhapšen u Bijeljini, gdje je boravio sa porodicom, da je od policije u BiH tražena asistencija i da su ga uhapsili organi bezbjednosti Srbije i Kosova i odveli na Kosovo. Mi smo ujutru imali sjednicu Predsjedništva SFRJ, ali nas je obavijestio sekretar za unutrašnje poslove, Ćulafić, da je dobio jedan čudan telegram sa Kosova. Naime, u telegramu je stajalo da su organi bezbjednosti Srbije i Kosova obavijestili Koljgecija i Morinu o hapšenju i da su im tvrdili da postoji saglasnost rukovodstva Srbije i rukovodstvaSFRJ da se to učini. U istom telegramu traže preko ministra unutrašnjih poslova mišljenje da li postoji saglasnost državnog vrha Jugoslavije!? Dakle, jedna laž, podvala. I mi smo, naravno, na Predsjedništvu odlučno reagovali i uputili smo teleks predsjedništvima svih republika i pokrajina gdje smo definirali šta je učinjeno na Kosovu, a sa čime se mi ne slažemo. Rekli smo šta tvrde sa Kosova i da mi nismo prethodno ni obaviješteni ni konsultovani i da nismo dali nikakvo mišljenje, da je to učinjeno bez nas. Oko toga je nastao jedan veliki spor, između nas i rukovodstva Srbije. Mi smo primili od njih, kao reakciju na taj naš faks predsjedništvima, jedno pismo koje je pisano u arogantnom stilu, na jedan način koji je ultimativan, čak bih rekao - nepristojan. Mi smo, naravno, to odbili, okvalifikovali ovako kao što govorim. Bio je to jedan niz sukoba sa tim rukovodstvom i jedan u nizu postupaka tog rukovodstva, koje je svim sredstvima pokušavalo da svakoga koga može stavi pred svršen čin i pod svoju kontrolu.

ZLOSLUTNI METAK

Mart, martovski događaji.

Dizdarević: Mi smo imali informacije, kad sam ja bio na Kosovu, da je bezbjednost našla na nekoliko mjesta na Kosovu nekakve pamflete u kojima se zagovara nasilje povodom godišnjice onih događaja iz 1981. godine i oko usvajanja amandmana na Ustav Srbije. Da se, dakle, pripremaju i oružane akcije. Ja nisam tada vjerovao u to, ali su nam kasnije dolazile informacije koje su neprekidno ponavljale da se na Kosovu ponovo osjeća neka velika uznemirenost i da prijeti nova eksplozija.

Mi govorimo, ustvari, sada o martovskim događajima, 27. marta, 1987. godine.

Dizdarević: Da. Moram da kažem da tim informacijama nije poklonjena puna pažnja niotkuda, iako je bilo upozorenja i na Predsjedništvu države da se u martu mogu dogoditi tragične stvari, da se mogu ponoviti tragični događaji na Kosovu. Ustvari, to se i dogodilo. Par dana prije toga Skupština Kosova je usvojila amandmane na Ustav Srbije. Prije je to usvojila, odnosno dala svoje mišljenje skupština najveće opštine u Prištini, a onda kosovska skupština - bilo je, ako se ne varam, sto devedeset, ili koliko, glasova “ za” i jedan brojuzdržanih. Tog dana je došlo do okupljanja i nasilja u Uroševcu. Jedna grupa se brzo okupila, krenula prema domu armije i tada je ispaljen prvi hitac na Kosovu poslije 1981. godine. Demonstranti su pucali na vojnike i metak je prošao jednom vojniku pored šljema i to je bio zloslutni metak. Onda je, nakon par dana mira, došlo do velikih demonstracija. Pravi požar je buknuo, kao što ste rekli, 27. marta i mi smo već ujutru počeli da primamo jako zabrinjavajuće informacije. Tog dana nekoliko puta su me obavještavali vojska i bezbjednost i predsjednik Predsjedništva Kosova da je situacija dramatična. Možda je najbolje da kažem sljedećim ilustracijama: nazvao me je popodne 27. marta Koljgeci...

U funkciji predsjednika?

Dizdarević: U funkciji predsjednika, i rekao mi: “U Podujevu, i Gnjilanima, u Suvoj reci, u Mitrovici se vodi pravi rat. Puca se na sve strane. U Prištini su tihe demonstracije prerasle u nasilje. čuju se rafali i pucnji na periferiji glavnog kosovskog grada, svaka intervencija kasni, procjene su bile pogrešne, Služba bezbjednosti Kosova pokazala se nulom”, dramatično je rekao Koljgeci, “od Predsjedništva države saznajemo šta se događa ovdje u pokrajini.” Koljgeci je dalje nastavio: “Ovo je pobuna, nasilje, rušenje i upotreba oružja, graniči sa ustankom. Sve akcije, sve intervencije kasne. Treba da nas sve smijenite, mi ne uživamo ničije povjerenje, niko nas ne prima, a kad izađemo napolje pljuju nas kao izdajnike”. Dakle, situacija je bila dramatična. U Podujevu je tog dana poginuo komandir milicije, Albanac, ubijen od demonstranata, u Mitrovici je takođe ubijen jedan milicioner Srbin, opet od demonstranata, u Podujevu je u masi demonstranata jedan demonstrant takođe ubijen. Oružje se upotrebljavalo svugdje. Ilustracije radi, u Mitrovici su snajperisti sa krovova toliko gađali miliciju, a tamo je bila jedna vojvođanska jedinica milicije, da se ona bukvalno morala zabarikadirati u jednu kasarnu. Dakle, situacija je bila više nego ozbiljna i bilo je zaista veliko pitanje da li smo suočeni sa oružanom pobunom i kako tu pobunu zaustaviti? Mi smo sazvali jedan sastanak, noću, na koji su došli rukovodioci sa Kosova. Od tog sastanaka, odnosno od njihovog prisustva smo imali vrlo malu korist. Tu je Morina rekao da će se to što se čini u gradovima u kojima su se dosad odvijali ti sukobi učiniti i u svim ostalim gradovima na Kosovu i da se to ničim ne može spriječiti. Ja moram da kažem da sam bio iznenađen, s jedne strane tom ocjenom, a sa druge strane, jednom neistinitom tvrdnjom da u tom sukobu ne učestvuju omladina i radnici, a u februaru su, ustvari, radnici štrajkovali i demonstrirali, a demonstrirali su i đaci i studenti.

Ukratko, kako su se demonstracije završile?

Dizdarević: Demonstracije su se završile nakon nekoliko dana. Najdramatičnije je bilo 27. i 28.

Osam ili devet poginulih?

Dizdarević: Bilo je devet poginulih, bio je veliki broj ranjenih. Mi smo zahtijevali da se tačno utvrdi od čijeg oružja su poginuli i demonstranti i milicioneri. Nama je, ustvari, pomoglo da zaustavimo taj sukob to što je bilo proglašeno vanredno stanje i to što smo mogli poduzimati mjere kojima smo mogli da zavodimo policijski sat, da insistiramo na zabrani kretanja, da vojska može da demonstrira i da presijecanjem komunikacija spriječava ujedinjavanje onih koji učestvuju u demonstracijama i u fizičkim obračunima. Bili su to tragični događaji na kraju našeg mandata.

Vi ste i sada sa nekoliko primjera svjedočili o albanskom nacionalizmu, o tome koliko je on bio jak, ukorijenjen i tako dalje. Može li se, ipak, reći da je albanski nacionalizam na Kosovu više bio posljedica jednog ponašanja prema Kosovu, prema oduzimanju autonomije, prema ugrožavanju nacionalnih prava, zatvaranju univerziteta i tako dalje, nego što je sam po sebi hranjen ili pothranjivan iz Albanije?

Dizdarević: Znate, albanskog nacionalizma je bilo na Kosovu i do Miloševića. Međutim, nikakvog masovnog. čak vam moram reći da je bilo jedno šire, veoma pozitivno raspoloženje na Kosovu. Nažalost, kosovsko rukovodstvo nije politički djelovalo, posebno ne među albanskim stanovništvom Kosova, nije cijenilo to što su dostignuća Kosova i što je čitava zemlja činila prema Kosovu. Ja ću vam ispričati jedan detalj. Naime, nama su stalno, na svim skupovima koje smo imali, kosovski rukovodioci neprekidno zahtijevali povećavanje materijalne pomoći Kosovu. Ta materijalna pomoć je inače bila ogromna i ona je dolazila iz čitave zemlje. Kad smo imali zadnji sastanak sa Kardeljem mi iz Bosne i Hercegovine - to je bilo 1978. godine negdje u novembru, tri mjeseca prije Kardeljeve smrti - on nam je u tom razgovoru dao i nekoliko, rekao bih, testamentarnih poruka, a između ostalog, govoreći o Kosovu i o problemu Kosova, ispričao je sljedeće: kad je bio na jednom odmoru na Šari, na kosovskom dijelu Šare, na Brezovici, u susjednom selu su Albanci čuli da je tu Kardelj i da je on najbliži saradnik Tita i pozvali su ga na sijelo, na muhabet. Kardelj se odazvao. Oni su ga sačekali sljedećim riječima (sad reprodukujem ono što nam je Kardelj rekao): “Mi znamo da ste vi najbliži saradnik druga Tita. Mi hoćemo da vam kažemo i molimo vas da to kažete drugu Titu da mi ne tražimo ništa nego da se sačuva ovo što imamo. Mi dobro živimo, mi govorimo na svom jeziku, naša se djeca školuju na svom jeziku, mi slušamo radio i gledamo televiziju na svom jeziku, nismo nikada ni sanjali da ćemo u selu imati i struju, da ćemo imati vodu, da će nam djeca učiti i raditi. A, bogami, kad se nešto događa, pitaju nas šta mislimo. Mi ne damo nikome da dira u ovo što smo postigli, a živimo sa svima u slozi. Mi vas molimo da to kažete drugu Titu. Ne tražimo nista, ali tražimo da se sačuva ovo.” I onda je Kardelj upozorio da, za razliku od ovog mišljenja, mi stalno iz kosovskog rukovodstva imamo nezadovoljstvo sa pomoći koja dole stiže, koja se neracionalno upotrebljava, ne unosi se u svijest stanovništva šta sve čini zemlja za razvoj Kosova, i to može da ima, i imalo je, tragične posljedice. Međutim, masovniji nacionalizam, ili plodno tle za masovnije javljanje albanskog nacionalizma je izazvala politika Slobodana Miloševića, koja je bila antialbanska, koja je u albanskoj narodnosti na Kosovu stvarala osjećanje potisnutosti, ugroženosti i, naravno, ona je gurala od sebe albansku narodnost, albansku nacionalnost. Ona je izazvala jednu nevjerovatnu nacionalnu solidarnost Albanaca, a mislim da je prodor nacionalizma među albanske kadrove na Kosovu bio ozbiljan i on se javljao i narastao kako se velikosrpskom politikom stvarala negativna atmosfera prema Albancima i prema albanskim kadrovima posebno. Oni su gurani u jedan nacionalni tor, u jedno stanje u kome je i njima, tim kadrovima, ovladavao nacionalizam.

Maj 1989. godine, jedan od ljepših dana, pretpostavljam, u vašem životu. Odlazite sa funkcije predsjedavajućeg Predsjedništva SFRJ.

Dizdarević: Vi ste mene tada intervjuisali koliko se sjećam i sjećate se šta sam vam odgovorio? Kada je riječ o Kosovu, moram da kažem da sam otišao sa dužnosti nesretan. Kad sam stupio na dužnost, kao što sam rekao, Kosovo je bilo najveći politički problem Jugoslavije. Kad sam napuštao dužnost u Predsjedništvu ostalo je još veće žarište krize odnosa u Jugoslaviji. A kao što znate, poslije toga su već ubrzo, već za par mjeseci nakon našeg odlaska, bile nove eksplozije na Kosovu. Iduće godine, 1990. već je Srbija ukinula autonomiju Kosova. Bukvalno, zavedena je policijska uprava na Kosovu - i stvari su išle iz lošeg u gore, iz goreg u sve gore.

u idućem broju: Vasil Tupurkovski: RASPAD JE BIO NEMINOVAN - ALI NE I RAT