Zašto se raspala Jugoslavija (21)

“Sarajlije, mirno spavajte”

U okviru feljtona “Zašto se raspala Jugoslavija”, govorio je i Nijaz Duraković, posljednji predsjednik CK SK BiH, prvi predsjednik reformiranih komunista, a potom i SDP BiH, danas član svoje stranke i redovni profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. U prošlom broju smo počeli pričati o predizbornoj situaciji u BiH 1990...

Unutar Bosne i Hercegovine, kao uostalom i u Hrvatskoj, traje razoružavanje Terotorijalne odbrane 1990. godine. Vi još uvijek držite vlast.

DURAKOVIĆ: Mi po ustavu nismo bili moćni da tu bilo šta uradimo. Na nivou Predsjedništva SFRJ je donesena odluka da se svo oružje takozvane Terotorijalne odbrane izmjesti i pohrani u kasarne. Sam Savez komunista je imao ogromne količine i lakog i teškog oružja. Ja sam dio sakrio u podzemne hangare ispod Miljacke i, na svu sreću, uspio sam da ga kasnije dam našim borcima, negdje preko 700 cijevi, a još više čizmi i sanitarne opreme, šatora i tako dalje.

Da li to znači, gospodine Durakoviću, da ste vi samo posumnjali u ispravnost te odluke o predaji oružja ili ste imali informacije da se iza toga krije neki plan?

DURAKOVIĆ: Ja sam jednostavno posumnjao - što bi nama Armija čuvala naše oružje? Tu mi je nešto, banalno da kažem, smrdilo. Ja znam da sam uoči samog rata slao džipove oružja, imali smo dva - tri ona olimpijska džipa kojima smo razvozili oružje i opremu iz skladišta u Sarajevu u Bihać, pa nadalje. Mislim da je to bilo, recimo, ključno u odbrani od napada koji je krenuo od Vrbanja mosta. Ja sam tada borcima dao oko milion metaka.

Sumnje su u međuvremenu bile potvrđene informacijama?

DURAKOVIĆ: Imao sam informacije o tome kako se Srbi naoružavaju. Zadnji sastanak je bio ovdje u bistričkoj kasarni kod generala Kukanjca. Bili su prisutni predstavnici svih političkih partija izuzev Rasima Kadića koji je odmah dobro i pametno skužio da ne treba ići i Kukanjcu poslao pismo prilično sarkastičnog tona da on “nema šta njemu dolaziti na referisanje”. Tada sam ja generalu Kukanjcu postavio osam pitanja, vrlo ključnih. Prvo je bilo: zašto je izmještena vojska iz sarajevskih kasarni, jer ona je već tada bila na brdima? Drugo: zašto se prave fortifi kacije oko Sarajeva? Treće: zašto se naoružavaju samo Srbi, i to podobni Srbi? On je umjesto odgovora počeo petljati i pričati priče. Već tada se znao čitav plan i projekat. Tada je “Slobodna Bosna”, koja je bila list SDP-a, objavila sve fortifi kacijske tačke sa kojih su kasnije četnici napadali - od Mrkovića, Poljina, Brusa, Trebevića, Huma do Špicaste stijene.

Da li ste, gospodine Durakoviću, o tom planu koji je objavljen, ikada razgovarali prije rata sa gospodinom Izetbegovićem?

DURAKOVIĆ: Jesam. Ja sam taj plan prvo odnio u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Izetbegović me nije htio ni primiti. Primili su me Kljujić i Ganić. Ja sam im pokazao taj plan nacrtan šarenim dječijim bojicama, gdje su prikazani svi prstenovi opsade Sarajeva. Pitali su me odkud mi to. Ja sam im odgovorio da mi je to dao jedan visoki ofi cir, naravno nisam htio otkriti njegov identitet, jer bi on odmah bio ubijen. Oni su se s tim, neću reći šprdali, ali nisu ozbiljno shvatili. Onda sam otišao kod Rusmira Mahmutčehajića, koji je tada bio potpredsjednik Vlade Bosne i Hercegovine, a bio je i prilično uticajan i moćan u SDA. On me je ozbiljno saslušao, ja sam mu dao te nacrte i rekao mu da na to upozori vladajuće strukture. Ja sam uradio ono što sam mogao uraditi, iako nisam siguran da li me je i on sasvim ozbiljno shvatio.

Da li iz ove perspektive tu situaciju procjenjujete kao situaciju za koju oni nisu vjerovali da će biti ili nisu htjeli da vjeruju?

DURAKOVIĆ: To je sad teško procijeniti, ali treba voditi računa isključivo o objektivnim činjenicama. Ne bih želio nikoga ni da napadam, ni da hvalim, ali 22. marta ili ožujka u intervjuu za “Danas”, koji je vodila Jelena Lovrić sa Alijom Izetbegovićem, on je izjavio: “Ja garantiram da rata u Bosni neće biti”. Ta njegova izjava me je proganjala cijeli rat. Ako se sjećate, kad su bile prve barikade u martu mjesecu, to je za mene bila probna opsada Sarajeva, tada je Alija Izetbegović sa svojom svitom prohodao tadašnjom Miskinovom, današnjom Ferhadijom, i tada uoči samog rata na televiziji izjavio: “Evo vidite, čega se bojite? Sarajlije, mirno spavajte.” Oni mogu falsifi cirati šta god hoće, ali to su činjenice koje stoje i koje su zapisane kako u tekstu, tako i na snimku. Ja ne znam da li je to bila njegova taktika, ali ako jeste, onda me takva taktika čudi. Da sam ja bio na njegovom mjestu, ja bih izašao na televiziju, koja je još uvijek bila kontrolirana od strane vladajućih struktura, i rekao: “Građani Bosne i Hercegovine, na Bosnu i Hercegovinu se sprema agresija. Mi smo pred ratom i pred kataklizmom. Ustajmo u odbrani zajedničke nam domovine”. Izetbegović je imao sveplanove i tonske zapise prisluškivanja Karadžićevih i Miloševićevih razgovora. Poslije kataklizme u Hrvatskoj, čim se smjestilo osam korpusa bivše JNA u Bosnu, došlo hiljade tenkova, došli avioni, došlo 12.000 teških oružja, moralo je biti jasno. Zašto je to gomilano u Bosni? Od koga smo se mi to trebali braniti? Znalo se nakon izjave Vehbije Karića da se na Trebeviću “izvode vježbe”. “Nećemo”, kaže, “izvoditi vježbe u Titovoj ulici.” Pa nakon nesretnog objašnjenja generala Fetahagića zašto je gađan Vratnik, kaže: “To Muslimani pale automobilske gume”. Sve se znalo, naravno da se znalo. Ko je htio znati, morao je znati i znalo se, druga je stvar što su tadašnja politika infantilno reagovala.

KO JE PRODAO GRADOVE I NAROD

Postoji slijedeća teza - da je na izborima pobijedio SDP, a Nijaz Duraković bio predsjednik Predsjedništva, ne bi došlo do rata.

DURAKOVIĆ: Ne vjerujem, mislim da bi došlo do rata, jer je to unaprijed smišljeno, to je bio dio starog plana. Sudbina Bosne i Hercegovine je jednostavno bila zapečaćena i rata bi svakako bilo. S tim da mislim, što je možda malo neskromno, da bih ja bolje spremio narod za taj očekivani rat. Mi smo pretpostavljali tu katastrofu, to je već ono vrijeme kada dolazi Kutiljero, Badinterova komisija, kada se dešavaju pregovori na Brionima, kada šeta ta putujuća cirkusijada i mi smo tada, zapravo, pozvali građane Bosne i Hercegovine da uđu u patriotski front za odbranu Bosne i Hercegovine onakve kakva je - multi, multi, multi, mnogo više nego sad. Pa, pogledajte koji su gradovi prvi prodani i koji su prvi pali - hajdemo napraviti analizu - upravo oni gdje je SDA bila na vlasti: Zvornik - pobjegao im predsjednik; Bratunac- pobjegao im predsjednik; Višegrad - pobjegao im predsjednik; Foča - pobjegao im predsjednik; Brčko - pobjegao im predsjednik. Braća Ramići prodali Brčko, a jedan je bio čak ministar! Pa onda Prijedor… Sve do Mostara.

Mislite li da je to stvar nespremnosti ili neobavještenosti ili neočekivanja događaja.

DURAKOVIĆ: Možda je nešto još gore.

Dogovora?

DURAKOVIĆ: Može i to biti. Tu ima svega. Prvo, to je stvar primitivizma, diletantizma, nespremnosti, nestručnosti, loših procjena, onoga što bismo mi u Bosni rekli - balinluka, seljakluka, primitivluka. Ljudi su jednostavno za sitne interese prodavali i gradove i narod. Radi se o jednoj ratnoprofi terskoj logici, grabežnoj logici, lopovluku u krajnjoj konsekvenci. To bi u svakoj normalnoj zemlji bilo za strijeljanje, a takvih je stotine i stotine koji su kasnije ostali na vlasti i koji se i danas pitaju u toj istoj vlasti.

Postoji još jedna teza koja kaže da to nije bio rat u Bosni i Hercegovini, već rat protiv Bosne i Hercegovine.

DURAKOVIĆ: Slažem se. To je po svim parametrima, međunarodnom pravu bila agresija na Bosnu i Hercegovinu koja je tada već bila međunarodno priznata i suverena država. Poznat je i agresor: srpsko - crnogorski, sa domaćim trabantima u vidu organizovanih domaćih četničkih i paračetničkih formacija. A sve u skladu sa onim planom koji je, kako rekoh maloprije, bio već unaprijed smišljen, dogovoren i realiziran uz pomoć Jugoslavenske narodne armije, koja je tobože, eto, spašavala Jugoslaviju. U oblandi borbe za Jugoslaviju, tu je Slobin koncept sasvim jasan, bila je borba za veliku Srbiju i tačka.

u idućem broju...
Borisav Jović: SVAKO REŠENJE JE BILO BOLJE OD RATA