Zašto
se raspala Jugoslavija (21)
“Sarajlije,
mirno spavajte”
U okviru feljtona “Zašto se raspala Jugoslavija”,
govorio je i Nijaz Duraković, posljednji predsjednik
CK SK BiH, prvi predsjednik reformiranih komunista,
a potom i SDP BiH, danas član svoje stranke
i redovni profesor na Fakultetu političkih nauka
u Sarajevu. U prošlom broju smo počeli pričati
o predizbornoj situaciji u BiH 1990...
Unutar Bosne i Hercegovine,
kao uostalom i u Hrvatskoj, traje razoružavanje
Terotorijalne odbrane 1990. godine. Vi još uvijek
držite vlast.
DURAKOVIĆ: Mi po ustavu nismo bili moćni da
tu bilo šta uradimo. Na nivou Predsjedništva
SFRJ je donesena odluka da se svo oružje takozvane
Terotorijalne odbrane izmjesti i pohrani u kasarne.
Sam Savez komunista je imao ogromne količine
i lakog i teškog oružja. Ja sam dio sakrio u
podzemne hangare ispod Miljacke i, na svu sreću,
uspio sam da ga kasnije dam našim borcima, negdje
preko 700 cijevi, a još više čizmi i sanitarne
opreme, šatora i tako dalje.
Da li to znači, gospodine
Durakoviću, da ste vi samo posumnjali u ispravnost
te odluke o predaji oružja ili ste imali informacije
da se iza toga krije neki plan?
DURAKOVIĆ: Ja sam jednostavno posumnjao - što
bi nama Armija čuvala naše oružje? Tu mi je
nešto, banalno da kažem, smrdilo. Ja znam da
sam uoči samog rata slao džipove oružja, imali
smo dva - tri ona olimpijska džipa kojima smo
razvozili oružje i opremu iz skladišta u Sarajevu
u Bihać, pa nadalje. Mislim da je to bilo, recimo,
ključno u odbrani od napada koji je krenuo od
Vrbanja mosta. Ja sam tada borcima dao oko milion
metaka.
Sumnje su u međuvremenu
bile potvrđene informacijama?
DURAKOVIĆ: Imao sam informacije o tome kako
se Srbi naoružavaju. Zadnji sastanak je bio
ovdje u bistričkoj kasarni kod generala Kukanjca.
Bili su prisutni predstavnici svih političkih
partija izuzev Rasima Kadića koji je odmah dobro
i pametno skužio da ne treba ići i Kukanjcu
poslao pismo prilično sarkastičnog tona da on
“nema šta njemu dolaziti na referisanje”. Tada
sam ja generalu Kukanjcu postavio osam pitanja,
vrlo ključnih. Prvo je bilo: zašto je izmještena
vojska iz sarajevskih kasarni, jer ona je već
tada bila na brdima? Drugo: zašto se prave fortifi
kacije oko Sarajeva? Treće: zašto se naoružavaju
samo Srbi, i to podobni Srbi? On je umjesto
odgovora počeo petljati i pričati priče. Već
tada se znao čitav plan i projekat. Tada je
“Slobodna Bosna”, koja je bila list SDP-a, objavila
sve fortifi kacijske tačke sa kojih su kasnije
četnici napadali - od Mrkovića, Poljina, Brusa,
Trebevića, Huma do Špicaste stijene.
Da li ste, gospodine
Durakoviću, o tom planu koji je objavljen, ikada
razgovarali prije rata sa gospodinom Izetbegovićem?
DURAKOVIĆ: Jesam. Ja sam taj plan prvo odnio
u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Izetbegović
me nije htio ni primiti. Primili su me Kljujić
i Ganić. Ja sam im pokazao taj plan nacrtan
šarenim dječijim bojicama, gdje su prikazani
svi prstenovi opsade Sarajeva. Pitali su me
odkud mi to. Ja sam im odgovorio da mi je to
dao jedan visoki ofi cir, naravno nisam htio
otkriti njegov identitet, jer bi on odmah bio
ubijen. Oni su se s tim, neću reći šprdali,
ali nisu ozbiljno shvatili. Onda sam otišao
kod Rusmira Mahmutčehajića, koji je tada bio
potpredsjednik Vlade Bosne i Hercegovine, a
bio je i prilično uticajan i moćan u SDA. On
me je ozbiljno saslušao, ja sam mu dao te nacrte
i rekao mu da na to upozori vladajuće strukture.
Ja sam uradio ono što sam mogao uraditi, iako
nisam siguran da li me je i on sasvim ozbiljno
shvatio.
Da li iz ove perspektive
tu situaciju procjenjujete kao situaciju za
koju oni nisu vjerovali da će biti ili nisu
htjeli da vjeruju?
DURAKOVIĆ: To je sad teško procijeniti, ali
treba voditi računa isključivo o objektivnim
činjenicama. Ne bih želio nikoga ni da napadam,
ni da hvalim, ali 22. marta ili ožujka u intervjuu
za “Danas”, koji je vodila Jelena Lovrić sa
Alijom Izetbegovićem, on je izjavio: “Ja garantiram
da rata u Bosni neće biti”. Ta njegova izjava
me je proganjala cijeli rat. Ako se sjećate,
kad su bile prve barikade u martu mjesecu, to
je za mene bila probna opsada Sarajeva, tada
je Alija Izetbegović sa svojom svitom prohodao
tadašnjom Miskinovom, današnjom Ferhadijom,
i tada uoči samog rata na televiziji izjavio:
“Evo vidite, čega se bojite? Sarajlije, mirno
spavajte.” Oni mogu falsifi cirati šta god hoće,
ali to su činjenice koje stoje i koje su zapisane
kako u tekstu, tako i na snimku. Ja ne znam
da li je to bila njegova taktika, ali ako jeste,
onda me takva taktika čudi. Da sam ja bio na
njegovom mjestu, ja bih izašao na televiziju,
koja je još uvijek bila kontrolirana od strane
vladajućih struktura, i rekao: “Građani Bosne
i Hercegovine, na Bosnu i Hercegovinu se sprema
agresija. Mi smo pred ratom i pred kataklizmom.
Ustajmo u odbrani zajedničke nam domovine”.
Izetbegović je imao sveplanove i tonske zapise
prisluškivanja Karadžićevih i Miloševićevih
razgovora. Poslije kataklizme u Hrvatskoj, čim
se smjestilo osam korpusa bivše JNA u Bosnu,
došlo hiljade tenkova, došli avioni, došlo 12.000
teških oružja, moralo je biti jasno. Zašto je
to gomilano u Bosni? Od koga smo se mi to trebali
braniti? Znalo se nakon izjave Vehbije Karića
da se na Trebeviću “izvode vježbe”. “Nećemo”,
kaže, “izvoditi vježbe u Titovoj ulici.” Pa
nakon nesretnog objašnjenja generala Fetahagića
zašto je gađan Vratnik, kaže: “To Muslimani
pale automobilske gume”. Sve se znalo, naravno
da se znalo. Ko je htio znati, morao je znati
i znalo se, druga je stvar što su tadašnja politika
infantilno reagovala.
KO JE PRODAO GRADOVE I NAROD
Postoji slijedeća
teza - da je na izborima pobijedio SDP, a Nijaz
Duraković bio predsjednik Predsjedništva, ne
bi došlo do rata.
DURAKOVIĆ: Ne vjerujem, mislim da bi došlo
do rata, jer je to unaprijed smišljeno, to je
bio dio starog plana. Sudbina Bosne i Hercegovine
je jednostavno bila zapečaćena i rata bi svakako
bilo. S tim da mislim, što je možda malo neskromno,
da bih ja bolje spremio narod za taj očekivani
rat. Mi smo pretpostavljali tu katastrofu, to
je već ono vrijeme kada dolazi Kutiljero, Badinterova
komisija, kada se dešavaju pregovori na Brionima,
kada šeta ta putujuća cirkusijada i mi smo tada,
zapravo, pozvali građane Bosne i Hercegovine
da uđu u patriotski front za odbranu Bosne i
Hercegovine onakve kakva je - multi, multi,
multi, mnogo više nego sad. Pa, pogledajte koji
su gradovi prvi prodani i koji su prvi pali
- hajdemo napraviti analizu - upravo oni gdje
je SDA bila na vlasti: Zvornik - pobjegao im
predsjednik; Bratunac- pobjegao im predsjednik;
Višegrad - pobjegao im predsjednik; Foča - pobjegao
im predsjednik; Brčko - pobjegao im predsjednik.
Braća Ramići prodali Brčko, a jedan je bio čak
ministar! Pa onda Prijedor… Sve do Mostara.
Mislite li da je
to stvar nespremnosti ili neobavještenosti ili
neočekivanja događaja.
DURAKOVIĆ: Možda je nešto još gore.
Dogovora?
DURAKOVIĆ: Može i to biti. Tu ima svega. Prvo,
to je stvar primitivizma, diletantizma, nespremnosti,
nestručnosti, loših procjena, onoga što bismo
mi u Bosni rekli - balinluka, seljakluka, primitivluka.
Ljudi su jednostavno za sitne interese prodavali
i gradove i narod. Radi se o jednoj ratnoprofi
terskoj logici, grabežnoj logici, lopovluku
u krajnjoj konsekvenci. To bi u svakoj normalnoj
zemlji bilo za strijeljanje, a takvih je stotine
i stotine koji su kasnije ostali na vlasti i
koji se i danas pitaju u toj istoj vlasti.
Postoji još jedna
teza koja kaže da to nije bio rat u Bosni i
Hercegovini, već rat protiv Bosne i Hercegovine.
DURAKOVIĆ: Slažem se. To je po svim parametrima,
međunarodnom pravu bila agresija na Bosnu i
Hercegovinu koja je tada već bila međunarodno
priznata i suverena država. Poznat je i agresor:
srpsko - crnogorski, sa domaćim trabantima u
vidu organizovanih domaćih četničkih i paračetničkih
formacija. A sve u skladu sa onim planom koji
je, kako rekoh maloprije, bio već unaprijed
smišljen, dogovoren i realiziran uz pomoć Jugoslavenske
narodne armije, koja je tobože, eto, spašavala
Jugoslaviju. U oblandi borbe za Jugoslaviju,
tu je Slobin koncept sasvim jasan, bila je borba
za veliku Srbiju i tačka.
u idućem
broju...
Borisav Jović: SVAKO REŠENJE JE BILO BOLJE OD
RATA