Zašto se raspala Jugoslavija (12)

“Ne” vojnom udaru

Znači, bez podrške Parlamenta BiH, bez podrške bilo koje političke strukture, pa čak i bez podrške građana, iako su vas oni izabrali, jer nisu mogli da izađu na ulicu i kažu: “Mi podržavamo Bogića Bogićevića”.

BOGIĆEVIĆ: U vremenu od 1989. do 1991. godine stvari su se promijenile i u BiH. Nacionalna homogenizacija koja je dala podršku nacionalnim partijama i nacionalnim vođama stvorila je jedan sasvim drugačiji politički ambijent i u samoj BiH. Ljudi su se svrstavali uz nacionalnog vođu i nacionalni program. Sa druge strane, ono što sam činio u Predsjedništvu SFRJ je vrlo bitno, jer je odredilo budućnost stvari na ovim prostorima, ali meni je bilo to kao i svaka druga sjednica.

Kažete da vas nije bilo strah. Da li ste razmišljali da bi vas mogli uhapsiti?

BOGIĆEVIĆ: Neke moje kolege su kasnije objavile da su mislili da su već uhapšeni. Mi smo svi bili na okupu, bili smo u izolaciji i na neki način smo bili već uhapšeni, samo je to trebalo objaviti.

Na sjednici ste sjedili u vojnim kabanicama.

BOGIĆEVIĆ: Zanimljivo je da je 12. marta bilo izuzetno hladno u prostoriji u kojoj smo bili jer je bila ispod nivoa zemlje, ti prostori se koriste samo u ratu. Trebalo je, dakle, donijeti takvu jednu odluku i ja sam, naravno, razmišljao samo o tome. To je bilo vrijeme kada smo imali inflaciju na nuli, podršku čitavog svijeta; nemamo još dezintegraciju, niti odluke o otcjepljenju iz Jugoslavije; studenti su na ulicama Beograda, ali to je bila stvar lokalnih vlasti. Trebalo je donijeti odluku o povišenju borbene gotovosti, znači donijeti odluku o ratu, o početku rata 12. marta 1991. godine. Razmišljao sam samo u kategorijama - protiv koga? Niko Jugoslaviju nije napao ni izvana niti iznutra. Protiv nas samih da povedemo rat, zašto? Da li imam moralno pravo, ne više samo kao član Predsjedništva, da u rat gurnem populaciju, sinove, majke, očeve vojnika koji su bili na odsluženju vojnog roka? Da ne govorim o hiljadama i hiljadama mladih ljudi koji bi bili mobilisani kao rezervisti, da idu od Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine da ratuju protiv nas samih. Naravno da ja takvu odluku ne bih nikada donio - ni po cijenu života.

Kamere tajno snimaju sastanak Predsjedništva, a vi kao njegov član to ne znate.

BOGIĆEVIĆ: Vojne kamere su snimale tu sjednicu da bismo kasnije mogli vidjeti snimke putem BBC-ja. Ti su snimci kod kuće bili u funkciji propagande, odnosno u funkciji da se pokaže u dnevno-političkoj upotrebi ko je za, a ko je protiv, iako objektivno, od Titove smrti do tih dana nikada niste mogli saznati kako je koji član Predsjedništva glasao, jer se odluke donose konsenzusom. To je jedan šef države, iako sjedi osam ljudi, to nije parlament, to nije bilo koji državni ili nedržavni organ, gdje se poslovnikom donose odluke preglasavanjem. Čim je jedan čovjek protiv, koji predstavlja dio Jugoslavije, znači vi ste majorizirali taj dio. To nije bila praksa.

Da budemo precizni. Znači, generali odlučuju da snimaju svoje nadređene, svoju vrhovnu komandu, ne obavještavajući vas?

BOGIĆEVIĆ: Generali su, siguran sam, dobili saglasnost od predsjedavajućeg Predsjedništva, Borisava Jovića.

Da rezimiramo, na sjednici vas odvuku u prostorije u kojima nikada niste bili - bez vašeg znanja, zatim podnose prijedloge o vojnom udaru - bez vašeg znanja, pri čemu tajno snimaju članove Predsjedništva - bez njihovog znanja. Da li mi govorimo o ozbiljnoj državi i ozbiljnom Predsjedništvu?

BOGIĆEVIĆ: Već tada se ne može govoriti o ozbiljnoj državi i ozbiljnom Predsjedništvu. Savezni sekretar za narodnu odbranu, koji u to vrijeme nije višeodlazio da sjednice vlade nego je slao zamjenika, već je tada izjavljivao kako nema povjerenja i kako ne može podnijeti da mu jedan Janez Drnovšek bude vrhovni komandant. Kao što je bila partijska država, tako je bila i partijska vojska. Oni su vidjeli nadolazeće promjene i to su bili posljednji otpori prema tim promjenama. U svim republikama su se dogodile promjene, izuzev Srbije i Crne Gore. Zato nije bilo teško izmanipulisati vojni vrh da se prikloni navodno pravim zaštitnicima, spasiteljima Jugoslavije, koji su je zapravo najviše rušili uz pomoć vojske.

Na toj sjednici, sa jedne strane imamo četiri Miloševićeva glasa i sa druge strane Sloveniju, Hrvatsku, Makedoniju i Bosnu i Hercegovinu sa Bogićem Bogićevićem. Vaša je pozicija najteža, jer svi osim vas imaju iza sebe odluke svojih skupština i nadležnih organa, a vi nemate.

BOGIĆEVIĆ: Tu su planirana dva scenarija. Na toj sjednici su, istina je, ljudi govorili i u ime svog sabora, sobranja, parlamenta zato što po ustavu članovi Predsjedništva odgovaraju parlamentu svoje republike, bez obzira da li su ih oni birali ili su došli referendumom. Parlament ih je ionako morao potvrditi. Međutim, u to vrijeme Parlament BiH nikada nije doveo do kraja svoju sjednicu, a pogotovo nije usvojio neki zakon. Klubovi poslanika su ili napuštali sjednice ili su se međusobno toliko konfrontirali da nije moglo doći do saglasnosti. Za bilo koju odluku, za ili protiv, ja u Parlamentu BiH ne bih imao saglasnost. Moje jedino uporište bio je aktuelni ustav, zakon o narodnoj odbrani, procedura i - zašto ne reći - lična savjest.

Sjednica se prekida, članovi Predsjedništva odvojeno razgovaraju sa vojnim autoritetima tri zemlje, u Londonu je bio Mamula, u Parizu Adžić, a u Moskvi Kadijević.

BOGIĆEVIĆ: To se dogodilo dan poslije sjednice koja je prekinuta. Sve je bilo mimo odluke Predsjedništva. Kao što ste vidjeli, Borisav Jović je naknadno izjavio bukvalno: “Ja sam poslao Kadijevića kod ruskog generala Jazova da se konsultuje da li ćemo dobiti podršku za vojni udar, to su naše stvari i o tome niko nije bio obaviješten.” Bio je to odnos Kadijević - Jović, mimo sedam drugih članova Predsjedništva koji imaju jednako pravo na sve informacije i imaju isti status. Ja sam već rekao da je to trebalo da bude kao jedan šef države. Kadijević u Moskvi je od Jazova dobio odgovor da sačekaju da se smijeni Gorbačov, pa će možda dobiti podršku za vojni udar. A London i Pariz su odgovorili u smislu da je to unutrašnja stvar jedne države, u koju se oni ne bi miješali. Vojni vrh je znao da nijedan vojni udar na svijetu nije uspio bez podrške jedne velike strane sile.

Kada ste vi saznali da je Kadijević tajno išao u Moskvu?

BOGIĆEVIĆ: To se dogodilo mnogo kasnije, kada je premijer Ante Marković boravio u Moskvi. Tada su njemu saopštili da je bio Kadijević, a on je obavijestio Predsjedništvo.

JOVIĆEVE SUZE NEMOĆI PRED JEDNIM BOSANCEM

Htio bih da mi kažete nešto o svakodnevnim prijetnjama usmjerenim na vas i članove vaše familije, u smislu političkog pritiska da glasate ovako ili onako.

BOGIĆEVIĆ: Meni je od ranije bila poznata svaka totalitarna, svaka nacionalistička matrica. Samo ako drugačije misliš, ti si protiv mene, jer ljudi su se poistovjećivali sa čitavim kolektivitetom, sa čitavim narodom. Narod - to sam ja. Ako si ti protiv mene, ti si protiv mog naroda - i obratno. Sjednica je nastavljena 14. i 15. marta. Između ostalih, pozvao me je Jović. Ja nisam mogao vjerovati da čovjek u tim godinama počinje da plače. Ja tom njegovom pritisku, kao i desetinama, stotinama drugih telefonskih, pismenih, usmenih … nisam podlegao. Nisam se nikada dvoumio, nisam se kolebao, nisam nikada imao drugo rješenje.

Nisu vam nuđene kuće, vile, Dedinje...?

BOGIĆEVIĆ: Kuće, vile, olakšice, beneficije su se podrazumijevale. Ti prijedlozi su dolazili od izaslanika, ono kao prijateljski, dođe vam se na kafu i kažu: “Zašto da se mučiš u nekom stančiću na Novom Beogradu”, jer sam ja tada tamo stanovao, “kada bi mogao imati neku vilu, pa dobar život, neki račun…” Naravno da su to bili izaslanici, meni je bilo jasno kao dan, a ljudi koje ja od ranije poznajem.

Zanimljivo je da se pritisak na vas vrši, i to gotovo na samoj sjednici, čak i od strane ljudi koji ne bi trebali ni biti informirani šta se dešava.

BOGIĆEVIĆ: Lako je sada sa ove distance govoriti. Zapravo, sve se događalo na relaciji Jović - Kadijević - Milošević i sateliti, odnosno ekspoziture u Sarajevu i Kninu - Karadžić i Rašković. Oni su svakog minuta bili na vezi i vrlo dobro obaviješteni. Jedan takav poziv od Karadžića me je tada iznenadio, jer je sjednica bila držana u dubokoj vojnoj i državnoj tajnosti. Odjedanput vam zazvoni čovjek i govori o detaljima sjednice. To govori o mentalitetu i mentalnom sklopu ljudi, i kao državnika i kao ličnosti.

Znači, Karadžić kao šef jedne stranke zna, a Alija Izetbegović kao predsjednik Predsjedništva BiH ne zna šta se dešava?

BOGIĆEVIĆ: U to vrijeme Predsjedništvo, uključujući i gospodina Izetbegovića, nije znalo. Ja sam ih nakon održanih sjednica informisao i informisao sam sve političke stranke o rezultatima zasjedanja i o mom stavu.

Sve to govori da jedna paralelna, velikosrpska struktura drži stvari pod kontrolom.

BOGIĆEVIĆ: Nesporno je držala sve pod kontrolom, ali je imala i podršku vojnog vrha.

Do nove sjednice dolazi 13. i 14. marta 1991. godine sa modifikovanim prijedlogom koji je u suštini isti. Svi su ponavljali svoje argumente, ali vi ostajete čvrsto pri svom opredjeljenju. Gospodine Bogićeviću, to “NE” koje ste rekli na sjednicama je obilježilo vašu političku karijeru. Vi ste po nacionalnosti Srbin, bili ste izloženi nevjerovatnim pritiscima. Kako ste sve to izdržali?

BOGIĆEVIĆ: Jednostavno. Ja nikada nisam imao potrebu da dokazujem šta sam, ako sam to po rođenju. Niko od nas nije birao oca ili majku, brata ili sestru, mjesto gdje će se roditi. I kome to dokazivati? Za mene je to besmisleno pitanje. Drugo, ja sam jasno znao svoj mandat, da predstavljam sve građane Bosne i Hercegovine. Ako bih ja predstavljao samo Srbe, ko bi predstavljao Muslimane, Hrvate, Jevreje, Rome, Italijane, Čehe, Slovake...? Znate da je samo u Prnjavoru bilo preko trideset nacija. Dakle, taj stav i do danas je važeći.

Borisav Jović u svojoj knjizi kaže da su on i Kadijević dali sebi deset dana da slome Bosanca.

BOGIĆEVIĆ: Jeste. Oni su imali rezervnu varijantu. Jedan scenarij je bio da mi formalno izglasamo odluku o tome da se povisi borbena gotovost. Ta odluka bi se pretvorila u vojni udar i početak rata, jer bi naišla na otpor u Sloveniji i Hrvatskoj. Druga varijanta je bila šta raditi ako se ne izglasa ta odluka nakon tri dana pritisaka i pokušaja da se slomi Bosanac, oko žega je bio okupljen čitav tim ljudi - i prijatelji, i poznanici, dobronamjerni i nedobronamjerni i sve što ide uz jednu takvu hajku, propagandu, etiketiranje, prijetnje, obećane nagrade. Dakle, ako se to ne uspije, plan je bio da se blokira Predsjedništvo SFRJ i to tako da Jović, Kostić i Bužin podnesu ostavke i da smijene Rizu Sapundžiju. To se i dogodilo. S obzirom da je blokirano Predsjedništvo, trebalo je blokirati i parlament. Scenarij je, prema pisanju Jovića, bio da se presijeku komunikacije za Beograd, da parlamentarci ne mogu doći, te da se onemogući vazdušni i kopneni saobraćaj. U toj situaciji bi vojska stupila na scenu da zaštiti ustavni poredak. Kad nema vrhovnu komandu, vojska može sama djelovati. Ako nema parlamenta da donosi odluke, neko mora“zaštititi” granice države. Kada su to napravili, kada je ova prva varijanta otpala, dogodila se druga. Jović je podnio ostavku, kao i Kostić i Bužin. Riza Sapundžija je smijenjen, ali ne od Parlamenta Kosova, koji ga je birao, već od Parlamenta Srbije. Međutim, tada dolazi do iznenađenja i vojni vrh mijenja stav. Vojni vrh na sastanku sa Jovićem i Miloševićem obavještava o posljedicama stupanja na snagu vojne uprave i šta će se dogoditi na unutarnjem i na vanjskom planu. Na unutarnjem planu vojni vrh kaže da će protiv njih ustati Teritorijalna odbrana i policija Slovenije zajedno sa narodom, da će se isti scenarij dogoditi i u Hrvatskoj, da će u BiH bosanskohercegovački Muslimani i Hrvati pružiti otpor sa svojom policijom, da će isto biti u Makedoniji, a da će na Kosovu Albanci podići ustanak i proglasiti svoju državu. U Srbiji će opozicija iskoristiti priliku da smijeni aktuelni režim. Na međunarodnom planu došlo bi do blokade granica Jugoslavije, zaplijenjena bi bila cijela njena imovina - od brodova do bankovnih računa, a razmotrit će se i moguća vojna intervencija. To je bila procjena vojnog vrha. Kada je Kadijević to saopštio i rekao da oni ne mogu preuzeti odgovornost za posljedice, ponovo se stvar okreće. Jović, Kostić, ali ne i Bužin, već Branko Kostić iz Crne Gore vraćaju se u Predsjedništvo.

To faktički znači da je Kadijević prevario Miloševića i Jovića?

BOGIĆEVIĆ: Mogli bismo reći da jeste.

RELACIJA BEOGRAD - SLOVENIJA

Recite mi nešto o vašoj ulozi posrednika u ratu u Sloveniji. Vi ste faktički non-stop u zraku, letite na relaciji Ljubljana - Beograd - Zagreb.

BOGIĆEVIĆ: U to vrijeme, prije 26. juna 1991., Predsjedništvo je još uvijek bez predsjednika, znači obezglavljeno. Počinje rat u Sloveniji i bez obzira što Predsjedništvo ne funkcioniše, mi imamo odgovornost, jer u državi kojom rukovodimo dolazi do krvoprolića. Naravno, postavlja se pitanje ko je izdao nalog za vojsku. Pošto smo mi kao vrhovna komanda obezglavljeni, vojsku može pokrenuti jedino vlada Jugoslavije, na čelu sa premijerom Markovićem. Oni u skladu sa ustavom donose odluku da se zaštite granice i carinski prelazi, ali samo toliko. Međutim, ta odluka se zloupotrebljava i kreću tenkovi i avioni na Sloveniju. Moj kolega Tupurkovski i ja smo svih deset dana rata u Sloveniji svakodnevno odlazili tamo da bismo pomogli da se rat zaustavi bez pristrasnosti, da se kasarne odblokiraju i ta djeca koja su bila na odsluženju vojnog roka. Sjećam se da smo za jedan dan Tupurkovski i ja na relaciji Beograd - Slovenija i nazad imali četrnaest polijetanja i slijetanja. Nisu bili u funkciji aerodromi u Sloveniji, išlikasarne u Sloveniji, helikopterom.

Tada su i pucali na vas?

BOGIĆEVIĆ: Tada je Jelko Kacin obavijestio da su pucali u vojni helikopter u kom su bila dva člana Predsjedništva. Na sreću, ostali smo živi. Stvarala se opšta atmosfera protiv vojske, a ne protiv članova Predsjedništva, bar ne protiv Tupurkovskog i mene. Zatim smo održali sastanak u Ljubljani, došlo je do pogoršanja situacije u Mariboru kada su pucali na repetitor na Pohorju. Sjeli smo u taj isti vojni helikopter, koji je sada pratio jedan helikopter slovenačke policije, i došli smo u Maribor, a odatle u Gornju Radgoru gdje je vojska na samoj granici sa Austrijom rušila dvije zgrade. Odatle smo letjeli nazad u Ljubljanu, pa u Zagreb i Beograd, a iz Beograda na Brione, gdje se održavao sastanak sa evropskom trojkom.

Jeste li bili svjesni da je vaša uloga posrednika uzaludna?

BOGIĆEVIĆ: Ja sam znao da ne mogu donijeti nikakav preokret, ali uloga posrednika je bila u skladu sa odgovornošću koju sam imao da se zaustavi krvoproliće. Ono što me sa ove distance raduje jeste da moja uloga posrednika svih deset dana u Sloveniji i svih trideset i pet dana, koje sam proveo u Hrvatskoj, Osijeku, Sarvašu, Dalju, Borovu Selu, Borovu Naselju, Okučanima, uz sve te režime koji tamo postoje, uz sve što se dogodilo nije nikad dovedena u pitanje, ili pak ja nisam mogao pročitati ništa loše.

Vi ste čitavo vrijeme bili u pratnji oficira sigurnosti koji izvještavaju Miloševića kako stvari teku.

BOGIĆEVIĆ: Mi nismo radili ništa tajno. Sa nama su uvijek išli oficiri JNA, čak i do šefa države, ali s obzirom na situaciju u kojoj su bili nisu uvijek učestvovali u razgovorima. Oni su sigurno izvještavali i to nikada nisam ni dovodio u pitanje, niti sam se štitio od toga. Sve što sam radio, radio sam apsolutno javno i nikakvih tajnih dogovora i kompromisa nije bilo.

Dolazi do iznenadne odluke da se Armija povuče iz Slovenije. Iznenadna ili dogovorena?

BOGIĆEVIĆ: To je, ipak, dogovorena odluka, ali je iznenada saopštena na sjednici Predsjedništva. Opet je saopštena od onih istih ljudi koji se predstavljaju kao najveći čuvari Jugoslavije. Odluka da se povuče vojska iz Slovenije značila je i definitivan kraj Jugoslavije. To je značilo ostavljanje otvorenih granica sa tri susjedne države - Austrijom, Mađarskom i Italijom. Ta odluka je značila da se više ne računa sa Slovenijom u Jugoslaviji i da se ta vojna mašinerija seli na drugi teren, gdje će isto tako proizvesti rat.

Po mojim informacijama, toj odluci prethodio je jedan tajni sastanak na kom su bili Kučan, Jović i Kadijević.

BOGIĆEVIĆ: Ja na tom sastanku nisam bio i o njegovim rezultatima ne bih mogao informisati javnost, ali ne sporim da je on održan.

Vojska se, u skladu sa prethodno napravljenim planom, prebacuje u Hrvatsku, što je i bio cilj čitave ove priče sa tezom: ovladaj čitavom Jugoslavijom, a ako ne možeš, onda ovladaj onim dijelom kojim možeš i od toga stvaraj Jugoslaviju. Vi ste zajedno sa Tupurkovskim pokušavali da smirite situaciju, a Milošević, sa druge strane, stalno podiže temperaturu.

BOGIĆEVIĆ: To najbolje govori Kadijević. Cilj je bio da vojska stane na granice velike Srbije, a ne da ostane u samoj Hrvatskoj.

CIJENA IZBORA

Polako, na sjednice Predsjedništva Jugoslavije prestaju da dolaze Slovenci, zatim Mesić, pa vi.

BOGIĆEVIĆ: To je logično. Ja sam već rekao da bez bilo koje od republika, a ne treba zaboraviti da je Sloveniji nuđeno da ode iz Jugoslavije mirnim putem, naravno suprotno ustavu i zakonima, to više nije Jugoslavija. Učestvovati u radu Predsjedništva, parlamenta ili vlade bez bilo koje od republika niko od nas nije imao mandat. Od septembra mjeseca 1991. ja nisam više učestvovao u radu Predsjedništva.

Jeste li primali plaću?

BOGIĆEVIĆ: Ne. To je bio jedan od oblika zastrašivanja ili, pak, kažnjavanja da se, između ostalog, oduzme plaća.

Cijena vaših principa je ponekad prevelika, gospodine Bogićeviću. Vi ne primate plaću od Predsjedništva Jugoslavije, nemate nikakav prihod od Predsjedništva BiH, sklanjate se u Sarajevo.

BOGIĆEVIĆ: To je tačno. Ja nisam primao plaću od Predsjedništva BiH, jer sam bio siguran da takva odluka u onom sastavu ne bi mogla proći. Sa druge strane, ne bih se složio da se sklanjam. Ja dolazim u svoj stan u kom živim trideset godina, dolazim u grad u kojem isto toliko dugo živim.

Od žega ste živjeli tokom ratnih godina u Sarajevu? Rat je u BiH, vi ste u Sarajevu, a niko vam ne nudi ni posao ni plaću.

BOGIĆEVIĆ: U Sarajevu sam tek u maju 1992. godine počeo raditi u SDP-u. Prije toga, skoro godinu dana nisam nigdje radio. Svaki čovjek ima prijatelje. Prijatelji, prije svega iz Sarajeva, su mi pomagali u to doba, ali sam živio prilično oskudno, i lično i porodično. Naravno, to je cijena mog izbora.

Čovjek koji je spriječio da se donese odluka o vanrednom stanju, koji je spriječio da tada počne rat, živi, vi kažete oskudno, a po mojim informacijama više nego tijesno. Ne bih rekao da jedna država ima pravo da takvog čovjeka ostavi samog.

BOGIĆEVIĆ: Ne treba zaboraviti da mi, ipak, živimo na Balkanu i da nemamo, niti smo ikada imali uređene odnose spram ljudi koji obavljaju državne funkcije. Čak je i Rusija daleko ispred nas. Jedino ovdje, na ovim prostorima, šefovi države umiru na kanti za smeće. Što se tiče mog rada, ja nisam radio ništa da bi mi neko dugovao, da bih dobio odlikovanje ili neko priznanje. Radio sam bez obzira na sve kvalifikacije koje sam dobijao i na sva etiketiranja i diskvalifikacije. Kratkotrajno se uspijevalo da se promijeni odnos ljudi prema meni i još se ponekad uspijeva. Po mom mišljenju, može vas bilo ko proglasiti izdajnikom, ali je u životu najteže izdati sebe. Život je kratak da bi čovjek na svoja pleća preuzeo i tuđe grijehe. Život je prolazan i kratak, ali je dovoljno dug da bi se mogao živjeti časno i pošteno.

u idućem broju: Raif Dizdarević: VELIKA PREVARA