Zašto se raspala Jugoslavija (26) - Stipe Šuvar

Najomraženiji čovjek u Srbiji

Da li je to kada se Milošević ograđivao od “Studenta” bilo prije ili poslije Osme sjednice?

ŠUVAR: Kažem da sam ja govorio na sjednici CK Srbije deset mjeseci poslije Osme sjednice, gdje sam u pripremi konferencije Saveza komunista Jugoslavije kazao svoja gledanja na zbivanja u zemlji, a posebno u Srbiji. Onda je u Hrvatskoj, otkako sam ja otišao na dužnost u Beograd, politički vrh na čelu sa Špiljkom, a brzo mu se pridružio i Ante Marković, više vodio računa o tome da mene eliminira, nego da neke druge stvari razjašnjava. Iz Hrvatske me se pokušalo onemogućiti da postanem predsjednik Predsjedništva CK, a htjeli su isforsirati Račana, pa je bila održana sjednica CK Hrvatske pred sjednicu Predsjedništva partije Jugoslavije na kojoj je tajnim glasanjem trebalo birati - Račan ili ja. To je bilo 30. lipnja 1988. Pred to biranje u Beogradu je održana sjednica CK SKH, na kojoj se pokušalo dati prednost Račanu, a uskratiti meni. Ta sjednica je trajala cijeli dan i 47 govornika se javilo za riječ, 14 je kroz aluzije tražilo da se prednost da Račanu. Zbog većine ostalih, koji se s time nisu složili, to se formalno nije moglo provesti. Na tajnom glasanju u Predsjedništvu partije Jugoslavije ja sam izabran sa 15 glasova, a šest je dobio Račan.

Zato vas to i pitam. Navodi se da ste na Desetoj sjednici CK SKJ zapravo vadili ulaznicu za ovaj izbor…

ŠUVAR: Na Desetoj sjednici nisam bio, a u tijeku boravka u Beogradu samo sam jednom nazočio sjednici CK Srbije, i to kad sam za Srbiju bio zadužen, dakle, u travnju 1988. Dao sam one ocjene koje sam vam prepričao. Ako baš hoćete, neposredno iza Osme sjednice srpske partije Predsjedništvo je bilo u Crnoj Gori. Partijski je vrh preko vikenda išao u obilazak Durmitora. Milošević nije došao, ali su došli Čkrebić i Krunić. Ugostili su nas Crnogorci i mi tada uopće nismo procjenjivali dramatične posljedice te Osme sjednice. Stambolić je još bio predsjednik Predsjedništva Srbije. Tek nakon dva mjeseca podnijet će ostavku. Ja sam tada u Stambolića posumnjao, ja osobno, ali to nisam javno govorio, zbog toga što se on u jednom intervjuu založio ne za jednogodišnji predsjednički mandat, već da predsjednik Jugoslavije bude biran na pet godina. Meni je to, u toj osjetljivoj situaciji, izgledalo da bi to mogao biti samo Srbin i da ne bi bilo dobro da na pet godina na čelo Jugoslavije zasjedne Srbin - u toj situaciji kada je Srbija epicentar krize, a požar je stvaralo Kosovo.

Kada vas optužuju za podršku Miloševiću navodi se da ste u martu 1988. osuđivali Slovence za antiarmijsku propagandu.

ŠUVAR: To nema nikakve veze sa Miloševićem, jer on tada Slovence nije previše osuđivao. Slovenci i Milošević su uvijek bili u dobrim odnosima, a vani je ispadalo da se jako konfrontiraju. Koristim priliku da kažem da je u Sloveniji glumljen rat, ili su JNA bile sputane ruke i da je odlazak Slovenije iz Jugoslavije bio dogovoren između srpskog i slovenskog vrha. To je bilo 1991. kada ja više nisam bio u političkom životu. Mi smo na sjednici Predsjedništva CK Jugoslavije raspravljali o napadima na JNA u Sloveniji, naročito o “Mladini”, jer je od nas JNA kategorički tražila da se izjasnimo i suzbijemo antiarmijsko raspoloženje u Sloveniji. Pripremio sam se za raspravu na sjednici Predsjedništva i citirao sam što se sve govori. Slovenci su se osjetili pogođeni i Korošec, koji je sa mnom kasnije radio u tandemu - on sekretar, a ja predsjednik Predsjedništva - i korektno smo surađivali, je rekao da ako je sve što je rekao Stipe točno, onda mi moramo sazvati CK Slovenije i to razmotriti, jer to su veoma ozbiljne stvari. To nije imalo nikakve veze sa mojim udvaranjem Miloševiću.

Da, ali vama su ipak srpski glasovi bili važni?

ŠUVAR: I vi se povodite po glasinama. Ja sam na tom glasanju, ne zna se tko je za koga glasao kada je trebalo izabrati između Račana i mene, dobio 15 glasova, Račan šest, a dva su bila suzdržana. To je moja rekonstrukcija, mada nisam proučavao listiće. Pretpostavljam da su protiv mene glasala tri Slovenca i dva Hrvata - Stojčević i Račan, i jedan iz pokrajina. Dvojica nazočnih su se suzdržali od izjašnjavanja. U tom zbiru od petnaest glasova koje sam ja dobio, bio je Miloševićev i Čkrebićev, ali je bio i Gačićev, koji je s njima bio u sukobu i koga su oni otpisivali. Bili su i svi glasovi iz svih drugih saveza komunista, i Makedonije, i Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Armije, itd. Ta dva glasa... Da sam ja htio biti račundžija, onda ne bih dobio dva glasa Čkrebićeve linije, ali bih dobio slovenske i sve druge glasove. To nije bilo presudno za moj izbor, kao što nije presudilo ni kasnije, u promjeni atmosfere kad je u CK Srbije pokrenuta inicijativa za mojim smjenjivanjem, a zahtjev za to je iznesen na iznenadnoj konferenciji Saveza komunista Vojvodine. Iduća tri mjeseca sam bio pod suspenzijom, pa se na Predsjedništvu u ožujku 1989. glasalo da li da me smjenjuju ili ne. No, na tajnom glasanju sam dobio trinaest glasova da ostanem, a sedam je bilo protiv mene. Milošević je u tom trenutku poduzeo sve da me se smijeni. I ranije je bilo sličnih pokušaja, pa i u trenutka kada sam stupio na tu dužnost.

I dan-danas se po novinama povlači da su se vaši istupi razlikovali do ustoličenje na to mjesto u partiji i poslije toga.

ŠUVAR: To što sam ja tada govorio imate u ovoj knjizi koja se zove “Nezavršeni mandat”. Tu su svi moji istupi iz tog vremena i tu je i ono što sam rekao na CK Srbije, za koju me pitate. Valjda se to može provjeriti i u stenogramima mojih izlaganja, ako su sačuvani. Ja se tu ne bih opravdavao. To se sve može provjeriti, to nema nikakve veze sa realnošću. U Hrvatskoj su se dičili hrvatskom šutnjom, a mene napadali i prozivali. Ja sam u Hrvatskoj tada bio persona non grata. Da vam to potkrijepim: imao sam predavanje u Savezu antifašističkih boraca i rezervnih vojni starješina Trešnjevke. U dvorani hotela “Panorama” 700 ljudi. Ja sam predsjednik Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije, Televizija Zagreb ne dođe i ne objavi nijedan redak o tome. To jebez presedana, jer se tako nešto ranije nikada nije dogodilo. Ja držim predavanje na poziv zagrebačke boračke i rezervno-oficirske organizacije u Domu armije, TV Zagreb dođe, tamo su kola, ali ne daju ništa što sam rekao. Ne bih htio spominjati neke novinare koji sada igraju vrlo časnu ulogu, ali stalno su me raskrinkavali ovdje u Hrvatskoj kao nekog sumnjivog tipa. I u toj situaciji se i ovdje plasiralo namjerno da sam ja u nekom savezu sa Miloševićem. A kada sam došao u stvarni klinč s njim, onda me iz Hrvatske nitko nije podržao. Primjer, čuvena Dvadeseta sjednica, to je moj drugi smrtni grijeh po ovdašnjim kritičarima, da nisam rekao popu pop, a bobu bob. Ta čuvena sjednica bila je 30 siječnja i 1. veljače 1989. I tamo govorim s ublaženom verzijom referata. Prvu verziju referata Predsjedništvo partije Jugoslavije mi je nadmoćno odbilo. Rekli su: “Moraš ga preraditi jer to vodi razbijanju Saveza komunista Jugoslavije”. Razmišljao sam da li da podnesem ostavku i otvorim mjesto Milanu Pančevskom, koji je bio Makedonac, dakle ono što bi Milošević želio, ili ostati i pokušati se i dalje se boriti. Sada, gledajući iz ove perspektive - da sam onda podnio ostavku, onda bi rekli Šuvar je shvatio, poslao ih je sve tamo gdje idu i otišao iz politike. Da sam znao za kasniji raspad Jugoslavije, onda bih to i učinio. Tada sam mislio da mogu, kao pojedinac, još na nešto utjecati. Na toj Dvadesetoj sjednici, na kojoj ja nisam rekao popu pop, bobu bob, a tobože sam obećao, od tridesetak sudionika iz Hrvatske javio se za riječ samo Ivica Račan, koji je u toj prilici govorio dosta korektno, zatim se javio Ivo Družić. On je ovako istupio: obratio se prvo meni: “Druže Stipe, ti si takav i takav”, dao mi je komplimente. Onda je pogledao tamo gdje sjedi Milošević i rekao: “Druže Slobo, ti si takav i takav”, i dao mu je komplimente. A onda je rekao: “Apeliram na vas da ne vodite partijsku lokomotivu suprotnim pravcima.” Sve je to zabilježeno. To je bila ta podrška iz Hrvatske. Ne možete vi koji niste bili unutra, na sjednici, tko to nije proživio, a čak sam i ja detalje zaboravio, razabrati što je bila nečija podrška. Meni Milošević nije predstavljao veliki problem, smatrao sam da ćemo s njim izaći nakraj, i to sve dok se nisam zatekao na poziciji predsjednika Predsjedništva CK SKJ. To je bilo prvih dana srpnja 1988. godine kada je došlo do dolaska Srba i Crnogoraca s Kosova u Novi Sad da optuže Vojvođane da su “autonomaši” i da ostavljaju na cjedilu Srbe i Crnogorce na Kosovu i prepuštaju Kosovo albanskom nacionalizmu. To je bio početak antibirokratske revolucije. Ja sam svim snagama, a tek sam došao na mjesto predsjednika Predsjedništva Centralnog komiteta, nastojao spriječiti dolazak Srba i Crnogoraca. Prvi mitinzi su bili po Novom Sadu i po Vojvodini. Onda je to vodilo milijunskom mitingu na Ušću u listopadu 1988. Slijedio je potom novi milijunski miting u ožujku 1989. pred Skupštinom Jugoslavije, na kojoj je govorio Raif Dizdarević, a ja nisam htio otići da govorim. Ta antibirokratska revolucija koja je pokrenula srpske, kao i crnogorske mase, i uznemirila Srbe u BiH, a posebno Srbe u Hrvatskoj, a počela je plašiti sve ljude i narode u Jugoslaviji, i kada je nastavila “tutnjati” po zemlji, ja sam shvatio da je vrag odnio šalu i da se sa Miloševićem neće moći izaći na kraj, i da treba ući u klinč. Kada sam ušao u klinč, postao sam najomraženiji čovjek u Srbiji.

To je čak bilo u vrijeme kada su vam na nogometnim stadionima skandirali.

ŠUVAR: To je bilo tada i malo kasnije. To je bilo čim sam se ja malo suprotstavio mitinzima. Nisam bio samo ja. U tom trenutku mene su vrlo čestito podržavali, i to ne samo mene nego i liniju razmišljanja koju sam i ja zastupao, Crnogorci: Orlandić i Žarković. Kasnije su oni bili žrtve antibirokratske revolucije, pala je vlada usred Titograda. Kako je u listopadu 1988. pokušaj obaranja crnogorskih vlasti bio neuspješan, “igra” se ponovila i u siječnju 1989. Oni su bili prisiljeni podnijeti ostavku. Ranije je i Boško Krunić bio prisiljen dati ostavku. U toj situaciji kada sam se ja do kraja suprotstavio antibirokratskoj revoluciji, nije prošlo ni pet - šest dana, a uslijedio je prvi zahtjev za mojom odgovornošću koji je stigao od komunista s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Beogradu, iako je studentska nastava prestala. Bio je to početak srpnja. Ali, docent na tom fakultetu je bila Mirjana Marković. Odem ja na jedan dan zbog svoje profesorske obaveze u Osijek, jer sam bio član komisije za obranu jednog magistarskog rada, i tog dana mene iz Beograda, iz Predsjedništva CK, zove Brigić i kaže: “Ovdje smo na okupu: ja, Račan, Tupurkovski, Čkrebić, Milošević… Zahtjev je da se tebe smijeni.” To široj javnosti nije ni poznato. Odgovorio sam: “Objesite to mačku za rep. Ja sam predsjednik Predsjedništva po statutu i nikakvu odluku bez mene ne možete donijeti, pa makar sam ja prvi među ravnima.” Tada je počeo klinč. Skandiranja na stadionima su se događala na vrhuncu moga sukoba sa Miloševićem, kraj 1988. Onda su ovdje na stadionima uzvikivali “Stipe Šuvar!” Ja sam za Novu godinu, 1989., u Hrvatskoj u anketi tjednika “Danas” bio izabran za ličnost godine, a u anketi emisije Radio Zagreba “Dvadeset peti sat”, koju je vodio Pjer Vukelić, bio sam izabran za drugu ličnost, jer me tad pretekao i proslavio se zbog operacije na srcu dr. Sokolić. To je bilo to razdoblje. Iza toga dolazi to kad ja najavljujem da ću reći popu pop, a bobu bob, a mene ostavlja na cjedilu i Savez komunista Hrvatske, jer kroz ovaj detalj, da je samo govorio Družić, pokazuje u kojoj sam bio situaciji.

SNAGA IZMANIPULIRANE NARODNE MASE

Kad su vas zvali i kad su tražili vaše smjenjivanje, koliko je to bilo prije nego što je Milovan Popović na XVII sjednici CK SKJ tražio vaše smjenjivanje?

ŠUVAR: XVII sjednica je bila ranije. Ovo smjenjivanje gdje se njih sedam, osam, okupilo, to je bilo početkom srpnja 1988., a XVII sjednica je bila polovicom listopada. Tamo sam ja podnio veliki referat da se treba okrenuti budućnosti, da socijalizam u Jugoslaviji treba koračati novim putevima, itd. Referat je imao velikog odjeka , a na toj sjednici smo donijeli odluku da ponovo glasamo za sve članove Predsjedništva SKJ. Naravno, ne za one koji su tu po statutu. Mi nismo mogli dati na glasanje ni Stojčevića, ni Kučana, ni Miloševića, koji su bili predsjednici partija u svojim republikama i koji su po statutu bili u Predsjedništvu. Sa te dužnosti mogao ih je smijeniti samo njihov centralni komitet, u njihovoj organizaciji. Dakle, glasalo se o nas četrnaest. To smo mi ishodili... Ja sam prije svega bio za to, ali je i većina bila za ponovno glasanje o povjerenju. Centralni komitet je glasao tajno i onda je došlo do izglasavanja povjerenja svima. Tada je Milovan Popović istupio protiv mene, no to nije imalo velikog efekta. Potreban broj glasova nije dobio Čkrebić, a za dlaku se provukao Pančevski. Onda je došlo do kosternacije i a za govornicu je izašao Vasil Tupurkovski. Rekao je da se boji da je na djelu “neprincipijelna koalicija”, što je onda srpska propagandna mašinerija “antibirokratske revolucije”, i ne samo srpska, prihvatila i pretvorila u “antisrpsku koaliciju”. Slijedila je onda stara priča da druga Jugoslavija, ili avnojevska Jugoslavija, koju je stvorio i vodio Tito, i nije imala drugu svrhu nego da Srbe potčini, i da se svi drugi narodi urote protiv Srba, da se Srbija kao država razbije, da se pokrajine pretvore u samostalne države, ravnopravne užoj Srbiji, pa je krenula ta priča “Srbijo u tri dela, kad ćeš opet biti cela”. U toj situaciji većina članova Centralnog komiteta su osjećali kakvu politiku vodi Čkrebić, koji je uz Miloševića, bio glavni, jer se, podsjećam po statutu partije, za Miloševića nije moglo glasati. Pančevski, koga bije isto glas da drži stranu Miloševića, premda je Makedonac, jedva prolazi. To smo mi u kuloarima kazali: “Nemojte rušiti Pančevskog”. U toj situaciji Tupurkovski izlazi sjajno s tom tezom o neprincipijelnoj koaliciji i postaje srpski narodni junak. Privremeno. Na čuvenom mitingu na Ušću, gdje se navodno skupilo na milijun ljudi, a realno ih je bilo oko 600.000, nošene su i fotografije Cileta na transparetima. Cile je inače imao zanimljiv životni put. Evo, sad vidim da je propao na ovim izborima u Makedoniji, da neće, bar ne u ovom stoljeću, postati predsjednik Makedonije. Tu su meni predbacivali da sam trebao istrajati da se Čkrebiću kasnije ne uvaži ostanak u Predsjedništvu. Ali,situacija bi tada vodila ka rascjepu Jugoslavije. To je bila situacija kada smo morali misliti u interesu svih naroda u Jugoslaviji da se ne ide u katastrofu. Niko od nas nije vjerovao da će doći do katastrofe, ali smo je slutili. To je bila situacija kada sam se ja na jednoj sjednici sa Miloševićem objašnjavao. Ti milijunski mitinzi imali su jedan od glavnih povika i javnih parola “Slobo Srbine, Srbija je uz tebe.” Ja sam mu na jednoj sjednici rekao: “Slobo, zar ti misliš da se ja ne mogu potruditi da se u Zagrebu okupi oko 800.000 ljudi, ako ne i milijun, kao u Beogradu. Da se u Splitu okupi 200.000 kao u Nišu i da oni počnu vikati “Stipe Hrvatu, Hrvatska je uz tebe.” Gdje smo? Dobili smo rat i raspad Jugoslavije.

Šta je on odgovorio?

ŠUVAR: Na to se on smješkao. Ne bih htio nikoga vrijeđati, pa ni Slobodana Miloševića, ali ja sam stekao utisak da je on pomalo autistična osoba. Nije on sam. Ima još autističnih osoba u političkom vrhu sadašnjih država. Ne čuju što neće čuti. čuvena je njegova izjava da ne čuje dobro. Ono što se njemu ne uklapa, on to naprosto ignorira. U tom trenutku je mogao, iza njega je stajalo 90 % članova Saveza komunista u Srbiji. Iza njega je stajao u golemoj većini srpski narod, i to ne samo u Srbiji. Stajao je iza njega u većini crnogorski narod. Proradila su dva oka u glavi i kad je pala vlada usred Titograda doveli su dva lijepa mladića - Milu i Momu - da vode Crnu Goru.

U Predsjedništvu partije, koliko ste vi uopće imali informacija da su mitinzi organizirani, da u svakoj tvornici postoji komitet za organizaciju mitinga, iza čega je stajao glasoviti Kundak?

ŠUVAR: On je ubijen prije dvije godine u Beogradu i nije razjašnjeno zašto i kako. On je tada bio sekretar, ili kako se kaže na hrvatskom, tajnik Socijalističkog saveza Beograda, ali se znalo da je blizak “obitelji” i da je svaki dan u njihovoj kući. Naravno da smo znali da se to organizira. Ali, mi to nismo mogli zabraniti. Savezna policija je imala samo tisuću specijalaca. Sve policije u Jugoslaviji, u svakoj republici i pokrajini bile su samostalne i autonomne. Kako je radila Služba državne sigurnosti, to zapravo niti ne znam. Nama je doturala neke informacije, mada ja mislim da je od nas štošta skrivala. Ne znam da li je o svemu saznanja imao prvi čovjek Službe državne sigurnosti Jugoslavije. Šest godina je proveo na toj dužnosti i bio je Hrvat, porijeklom iz Hercegovine, Zdravko Mustač, koji je prije toga bio šef Službe državne sigurnosti Zagreba, pa onda šef Državne sigurnosti Hrvatske, pa šest godina šef Državne sigurnosti Jugoslavije i to sve do jeseni 1991. Onda je došao u Hrvatsku. Ne znam sa kakvom dokumentacijom je došao, i da li je donio neku dokumentaciju, ali je postao savjetnik u tajnoj policiji Franje Tuđmana, do odlaska u mirovinu. To što su tajna policija i KOS znali do mene nije dopiralo, osim rutinski, u onih 100 primjeraka “povjerljivih informacija” koji su išli do rukovodstava svih republika i pokrajina. Ni Predsjedništvo Jugoslavije, kao državni organ koji je i vrhovni komandant po ustavu, ni Predsjedništvo SKJ nisu prethodno bili obaviješteni, ni konzultirani o hapšenju Azema Vlasija. Tek kad je bio uhapšen, mi smo protestirali na sjednicama. Niste mogli otkriti zašto i tko je dao naredbu. Ja sam samo shvatio da je to bio dogovor između Miloševića i saveznog ministra unutrašnjih poslova, koji je tada bio Crnogorac, Ćulafić.

Dakle, jasno vam je bilo da su mitinzi bili organizirani.

ŠUVAR: Naravno da je to bilo organizirano, kako bi se pokazala snaga narodnih masa koja se uspjela uzbuditi i izmanipulirati na temi Kosova i stanja na Kosovu. Ali, to je bio i uvod u rušenje Jugoslavije. Mi tada nismo pomišljali da će se Jugoslavija raspasti u krvi i požaru. Kada smo sjedili na tim sjednicama bilo je mučno, raspravljali smo, svađali smo se. Ali, ja sam tada imao dojam, i do danas ga nisam promijenio, da ni Kučan ni Milošević, a niti itko od nas, nije pomišljao da će se Jugoslavija ovako raspasti. Mi smo samo htjeli suzbiti srpsku težnju za redefiniranjem Jugoslavije. Korigirati položaj pokrajina je bilo u redu, ali ne oduzeti im autonomiju onako kako je to učinio, isforsirano, novi ustav Srbije koji je usvojen, mislim, 31. ožujka 1989. Nismo imali snage da se odupremo novom ustavu Srbije. Toga dana se održao veliki skup u “Sava centru”, na kojem se okupilo 4000 ljudi. I tamo su Slobodan Milošević, Ante Marković i Veljko Kadijević zajednički lomili pogaču u čast novog ustava. Ja nisam htio otići na tu sjednicu, kao što kasnije nisam htio otići na Gazimestan. Znao je Milošević s kim ima posla, ali zatekli su me tu, na tom mjestu i nisu me se mogli otarasiti ni u onom pokušaju smjenjivanja. Kasnije sam otišao u Predsjedništvo Jugoslavije. Tada smo mi smatrali da ćemo ipak savladati krizu, da ćemo i na Kosovu naći rješenje uz pomoć cijele Jugoslavije, da ćemo provesti političke, a i ekonomske reforme i donijeti novi ustav, na čemu se kasnije počelo raditi. Međutim, događaji su pošli nepopravljivim pravcem u drugoj polovici 1990. i 1991., kada više nisam bio u političkom životu, jer sam bio smijenjen u Saboru Hrvatske 24. kolovoza 1990.

MEĐU RUDARIMA STAROG TRGA

Da se vratimo na 1988. Prvi put je 1. decembra u Srbiji proslavljen Dan ujedinjenja.

ŠUVAR: To je prvodecembarski akt, a to je ujedinjenje Srbije, odnosno Države Slovenaca, Hrvata i Srba, kako se zvala država koja se na tlu raspale Austro-Ugarske proglasila u Zagrebu 24. listopada 1918., pa je onda ona poslala svoje deputate u Beograd, a predvodio ih je Ante Pavelić, zubar, ne onaj Ante Pavelić, to evociranje zapravo nije nigdje bilo zabranjeno, ali, koliko se ja sjećam, to i nije to bila neka posebno zapažena proslava.

Josip Vrhovec, koji je tada bio u saveznom predsjedništvu, kaže da je on bio protiv toga da se to posebno obilježava.

ŠUVAR: Ne znam da li su oni na Predsjedništvu o tome raspravljali. Nisam bio na toj sjednici. Ne mogu se prisjetiti na koji je način obilježavan i kako je obilježavan taj 1. decembar. Sam po sebi, to je bio sporazum tadašnje hrvatske i srpske buržoazije da zajedno uđu u novu državu. To je u, određenom smislu, bila kapitulacija hrvatske pred srpskom buržoazijom. Da podsjetim da je Tito na Petom kongresu u svom referatu rekao da je velika historijska tekovina to ujedinjenje nakon Prvog svjetskog rata. On je tada bio vođa države, pravi autoritet i iz tog ugla to obilježavanje nitko nije mogao zabraniti. Ne mogu se sjetiti kako se slavilo, ali je bilo simptomatično da se to tada počelo naglašavati, kao što je simptomatično da sada u SR Jugoslaviji ne slave 29. novembar, kao dan stvaranja druge Jugoslavije, kao federativne zemlje. To su odluke II zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu, 29. i 30. studenog 1943. godine. Umjesto toga, slavio se dan kad se iz monarhije prešlo u republiku, a što se dogodilo 1945.

Ima još jedna anegdota iz tih dana. Rekli ste da ste se nekoliko puta sukobili sa Ljubičićem i da vas je zbog toga kritizirao Raif Dizdarević.

ŠUVAR: Raif i ja smo uvijek bili u dobrim odnosima. Nismo se morali u svemu slagati, ali nikad se nismo ni konfrontirali. Uvijek bismo se razjasnili. To je bila jedna sjednica, koliko seja sjećam, kada se u Novom Sadu okupilo oko 50.000 ljudi pred Pokrajinskim komitetom tražeći odlazak vojvođanskog rukovodstva. Milicija je stavila kordone, štitila zgradu. Masa je pritiskala, javili su se prvi incidenti. Do nas stižu dramatične vijesti. Jedan milicioner je ozbiljno ranjen, neko je bacio neko koplje, nekome je oko povrijeđeno. Prijetio je juriš mase na kordon, na miliciju, na zgradu Pokrajinskog komiteta. Predsjedništvo Jugoslavije je u permanentnom zasjedanju. Traži se od rukovodstva Srbije da se masa raziđe. Petar Gračanin je bio predsjednik Predsjedništva Srbije, stari partizan, general, kragujevački radnik, roditelji su mu došli u Kragujevac iz Dalmacije, iz Bukovice. Gračanini su srpsko prezime iz Dalmacije. Od njega tražimo izvještaje, on je u svojoj kancelariji i javlja se onima koji su na sjednici, tu sam i ja. Kad sam se ja javio za riječ i rekao da oni koji su organizirali skupljanje mase pred Pokrajinskim komitetom i zatraže da se ljudi raziđu, jer time spriječavamo opasnu eksploziju. Na to je mene Ljubičić upitao: “Misliš li na rukovodstvo Srbije?” Ja sam rekao: “Da, mislim na vas.” On je na to ustao i rekao: “Ja ovo više neću trpjeti, ja odlazim.” Digao se da demonstrativno ode sa sjednice. Ja sam onda rekao “Ja sam mlađi”, preduhitrio ga i otišao sa sjednice. Raif me tada prekorio da se ne ponašam lijepo.

Godine 1989. su već počele demonstracije Albanaca na Kosovu.

ŠUVAR: U studenom su bile velike demonstracije u kojima je opet bilo žrtava. To je bilo još 1988. i to nakon ostavke na koju je bila prisiljena Kaćuša Jašari. Ona je bila u novembru. Bile su velike demonstracije u kojima je opet bilo žrtava. Ja sam razumijevao Kaćušu Jašari, mislim da je ona bila dobar albanski komunist, kćerka Titovog partizana, ali našla se na udaru kao i Vlasi i niz drugih, pod prigovorom da ne savladavaju situaciju na Kosovu onako kako hoće Milošević i tada diktirajuća antibirokratska revolucija. Tada su izbili nemiri u kojima je bilo devet mrtvih, bio je ubijen i jedan komandir milicije, jedan Srbin. Ali, nije tada uvedeno tzv. izvanredno stanje. Ono je uvedeno tek u veljači 1989. prvi put. U veljači se ponovo zaoštrilo oko zahtjeva iz albanskih redova da tri albanska rukovodioca, koja su ocjenjivali kao sluge Miloševića, podnesu ostavke. To je bio Ali Šukrija, koji je u jednom razdoblju između XII i XIII kongresa bio predsjednik Predsjedništva SKJ. Rekli su mi da po porijeklu Šukrije nisu Albanci, nego da su albanizirani Turci. To nisam ispitivao, jer to nije tako ni interesantno. I za Morinu kažu da je albanizirani Turčin. Nakon Drugog svjetskog rata na Kosovu je bila tendencija da se Turci, koji su tamo bili u značajnom broju, deklariraju kao Albanci. Treći je bio predsjednik sindikata ili predsjednik komiteta partije u Prištini, Azemi. U toku zahtjeva za njihovu ostavku, oko 1300 rudara Trepče u Starom trgu objavilo je štrajk i povuklo se u okno na 700 do 800 metara dubine. Tu su onda nastali veliki zahtjevi da dođemo na Kosovo i da dođem i ja. Ja nisam htio ići dok nije Milošević dao suglasnost da ide, jer bih bio istog časa optužen da idem pomoći snage albanskog nacionalizma. Nisam se ja plašio, ali htio sam njega istjerati na čistac da ide sa mnom. Koljgeci je tada bio i predsjednik Predsjedništva Kosova i predsjednik partije privremeno, nakon što je Kaćuša dala ostavku, a novi nije bio izabran i tek će tada u februaru biti izabran Morina. Koljgeci je i dalje bio predsjednik Predsjedništva i bio sam u dobrim odnosima sa njim. Smatrao sam ga pametnim čovjekom i dobrim komunistom. On je apelirao da dođem. Ja sam rekao da ću pokušati sutra Miloševića nagovoriti i doći ćemo zajedno. Mislim da je bio ponedjeljak ili utorak kada je on na mene apelirao, a ja sam letio dole sa Miloševićem u petak.

u idućem broju završetak intervjua sa Stipom Šuvarom: “OBEĆANI RAT”