EU je razočarana novim članicama

Radikalne i diletantske vlade koje ne žele reforme

Kad je 1. maja 2004. godine odjeknuo europski “big bang” i u članstvo Europske Unije ušlo novih deset članica, od toga osam iz bivše istočne Europe, fanfare su odjekivale dajući do znanja da je ispunjen ideal začetnika ideje ujedinjene Europe, Roberta Schumana i Jeana Moneta. Tadašnji predsjednik Europske komisije Romano Prodi fizički je rušio granicu između dvije Gorice na talijansko-slovenskoj granici simbolično označavajući da je željezna zavjesa konačno pala. Europa je prigrlila istočne susjede i svijet je postao drukčiji.

No, Bruxelles, pritisnut imperativom da se proširenje jednostavno mora dogoditi nije uzeo o obzir iskustva Njemačke nakon što je ujedinjenjem vratila istočne pokrajine: prvotni je entuzijazam ubrzo splasnuo pred grubim suočavanjem s novim pravilima igre koja uključuju nestanak ranije neupitne socijalne sigurnosti, restrukturiranje gospodarstva što odnosi stara radna mjesta, a to sve vodi jačanju rubnih, radikalnih stranaka na lijevoj i desnoj strani političkog spektra.

Taj proces nije uspjela zaustaviti ni njemačka središnja vlada koja je u istočne pokrajine ulila velika sredstva. U bivšim komunističkim zemljama javnost je strpljivo prihvaćala reforme koje su bile nužne za ulazak u članstvo EU, jer je to bio cilj svih ciljeva, da bi samo dvije godine od ulaska došlo do ozbiljne političke nestabilnosti koja, potraje li, prijeti i sadašnjim pozitivnim gospodarskim trendovima. Financijski analitičari idu tako daleko da govore o mogućem ponavljanju poznate Azijske krize iz 1997. godine, ovaj put u Srednjoj Europi.

Prvi znakovi nezadovoljstva ponašanjem novih članica iz bivšeg komunističkog lagera pojavili su se već godinu dana nakon ulaska u članstvo. Bizaran je primjer bio snažna reakcija nizozemskih medija nakon natjecanja za najbolju pjesmu Eurovizije 2005. godine: promatrači su uvidjeli kako nove članice EU daju bodove jedne drugima ne obazirući se na kvalitetu nego prema preferencijama i simpatijama. To je zabezeknulo zapad. Slično se ponašanje već tada moglo doživjeti i na političkim sastancima gdje su se istočnjaci međusobno podržavali i ulazili u stalne sporove sa “starim članicama” o pitanjima otvaranja tržišta rada ili o subvencijama.

Sjena u srcu Europe

Istok je, dakle, pomalo postajao problem koji je ove godine eksplodirao u punoj snazi kad je u Mađarskoj izbila pobuna građana protiv vlade. O problemu Europske unije s novim članicama zaredali su se tekstovi u utjecajnim europskim novinama. Financial Times donio je veliki tekst pod naslovom “Bolesnik nove Europe: zašto je umor od reformi zahvatio istok”, a tjednik The Economist objavio je članak “Sjene u srcu Europe”.

Dogodio se zapravo povijesni obrat. Dok su sedamdesetih i osamdestih godina prošlog stoljeća zapadnu Europu zabrinjavali uspjesi komunističkih stranaka u svom dvorištu, sada zapadne prijestolnice brine jačanje nacionalističkih i radikalnih stranaka u zemljama bivšeg komunističkog lagera koje dovode u pitanje predanost demokraciji i tržišnoj ekonomiji. U Bruxellesu gotovo da plaču za starim, reformiranim komunistima. U Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, pa i Sloveniji, vidljiv je trend silaska reformističkih, najčešće bivših komunističkih stranaka - koje su provele neophodne korake za ulazak u EU - i dolazak novih, radikalnih nacionalističkih koje EU doživljavaju samoposluživanjem iz kojeg uzimaju ono što im se sviđa i ne smatraju se obveznim ispuniti sve obveze, tumačeći to “nacionalnim interesom”. Posljedica je toga da nove članice zasad imaju dobar gospodarski rast (kao rezultat pristupa bogatim fondovima EU), ali sve opasniju političku nestabilnost.

Poljsku su do ulaska u EU vodili socijaldemokrati u koaliciji sa seljačkom strankom koja je ishodila ostavku premijera Leszeka Millera odmah po ulasku u EU. Na njegovo mjesto došao je tehnokrat Marek Belka i izgubio izbore, a s mjesta predsjednika sišao je i bivši komunist Aleksander Kwasniewski.

Tako su braća blizanci Jaroslaw i Lech Kaczynski preuzeli sve poluge vlasti, ušli u koaliciju s krajnjim radikalnim strankama desnice i uživaju potporu kontroverznog svećenika Tadeusza Rydzyka, protiv čijeg se medijskog rada pobunio i sam Vatikan, ali bez uspjeha. Braća Kaczynski krenuli su u križarski rat protiv bivših komunista, pozivaju na povratak smrtne kazne, odbijaju suradnju s Njemačkom i Francuskom, zahlađuju odnose s Rusijom, nude političke položaje kao na tržnici samo da sačuvaju vlast. Bruxelles, ali i Vijeće Europe, otvoreno su izrazili nezadovoljstvo njihovom politikom, no oni se zbog toga nisu previše zabrinuli nego smišljaju kako organizirati euroskeptičnu frakciju u Europskom parlamentu.

Poljaci se bave prošlošću

Dok se vlada bavi progonom bivših komunista i tajnim službama, čini ozbiljne propuste u apliciranju za sredstva iz europskih fondova, toliko vitalnih za nastavak poljskog razvoja. O kolikom je propustu riječ govori podatak da je zaPoljsku u proračunu EU od 2007. do 2013. predviđeno 60 milijardi eura.

U Češkoj je gotovo cijelu godinu blokirana izvršna vlast. Nakon što su socijaldemokrati, uz snažnu podršku tadašnjeg karizmatičnog predsjednika Vaclava Havela, proveli reforme i uveli zemlju u EU, na predsjedničkim izborima pobijedio je ne euroskeptik, nego protivnik EU Vaclav Klaus. Njegov glasnogovornik je na svom imanju istaknuo natpis: “Ovdje prestaje EU”.

Nakon toga zemlja je doživjela snažnu podjelu jer socijaldemokratima veliku štetu nanosi niz skandala njihovih čelnika nakon što je Vladimir Špidla postao europski povjerenik pa je na ovogodišnjim izborima pobijedila desnica, ipak nedovoljno da formira čvrstu vladu. Tako u Pragu ni danas nema izvršne vlasti. Zaustavljena je reforma javne uprave, zdravstvenog i penzijskog sistema. Kolaps koji im zbog toga prijeti mogao bi izazvati ogromne štete te dugoročno uzdrmati ekonomsku stabilnost zemlje.

Slovačka je poseban primjer. Nakon što je 1998. godine Mikulas Dzurinda s vlasti skinuo Vladimira Mečiara, radikala i nacionalista, bivšeg boksača koji nije držao do demokratskih standarda, uslijedio je niz brzo provedenih reformi koje su zemlju dovele i u NATO i EU, ali vladu učinile nepopularnom pa je ove godine na izborima pobijedio lijevi populist Robert Fico i njegova stranka Smer. Za formiranje vlade trebao je koaliciju u koju je, na opće iznenađenje, pozvao upravo Mečiara i nacionaliste. Fico je u predizbornoj kampanji navodio kako će ukinuti dio reformi koje je provela Dzurindina vlada, uključujući i jedinstvenu poreznu stopu koja je Slovačku učinila obećanom zemljom za investicije, posebno automobilske industrije. Ulagači su već pokazali zabrinutost zbog tih najava, a socijalistička frakcija u Europskom parlamentu je najavila isključenje Smera iz svojih redova zbog koalicije s Mečiarom.

U Mađarskoj je na vlasti ostala, prvi put od pada komunizma, socijalistička stranka koja je uvela zemlju u EU, ali s novim liderom. Laszlo Kovacs, bivši čelnik, povukao se u bruxelleske europovjereničke urede, a stranku je prepustio mladom i uspješnom biznismenu Ferencu Gyurcsanyju.

Slovenija kao svijetli primjer

On je, pak, izjavom kako su lagali o privrednom stanju u zemlji da pobijede na izborima, izazvao najveću javnu pobunu u proteklih pedeset godina i nalazi se u ozbiljnim problemima. Ulje na vatru dolila je kasnija najava ministrice lokalne vlasti Monike Lamperth da će onemogućiti financiranje lokalnim jedinicama vlasti u kojima je opozicija pobijedila na nedavnim izborima. Zemlja je pritisnuta velikim deficitom, o uvođenju eura ne može se ni sanjati u ovom desetljeću, prijeti opasnost devalvacije forinte, politička je situacija krhka, a javnost nezadovoljna. Zabrinutost jača i ponašanje opozicije koja ne nudi rješenja za ovu situaciju već se nadmeće u populizmu uz jačanje nacionalizma.

Jedini svijetli primjer među srednjoeuropskim zemljama je Slovenija, koja će 1. januara iduće godine uvesti euro, uspješno provodi odredbe ekonomske politike, ali u kojoj je također, nakon odlaska karizmatičnih Milana Kučana i Janeza Drnovšeka, tehnokrat Anton Rop izgubio izbore i prepustio premijersko mjesto Janezu Janši. No, i on ima svoje radikale u liku predsjednika Pučke stranke Janeza Podobnika koji političku platformu gradi na nacionalističkom zagovaranju sukoba s Hrvatskom i traženju cjelovitog Piranskog zaljeva. Nije puno bolji ni vječni ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel koji je duboko zagazio u desne vode.

U tim okolnostima, zaključuje The Economist, “tužna je istina da ni jedna bivša komunistička zemlja nije u potpunosti provela reformu javne administracije”. No napisi su samo vrh ledene sante zabrinutosti koja postoji u institucijama EU i glavnim gradovima “starih članica” za stabilnost demokratskih sustava i očuvanje dobrih standarda u istočnim članicama. Ta bi zabrinutost, ako se stanje na istoku ne popravi, mogla naškoditi procesu unutarnje stabilizacije EU, ali i nastavku širenja na zemlje zapadnog Balkana.

 

EU prijeti uvođenjem viza Amerikancima

Odbijanje Washingtona da ukine vize za državljane deset zemalja članice EU i devet novih (osim Slovenije) i Grčke “nije shvatljivo niti je više prihvatljivo”, napisao je u pismu američkim vlastima potpredsjednik Evropske komisije Franco Frattini. Ministri unutrašnjih poslova EU 25 razmatraju stoga prijedlog da se Amerikance kazni uvođenjem viza za putovanja u EU.

Za početak, vize bi se uvele samo za osobe koje putuju s diplomatskim i službenim putovnicama, pa obični građani ne bi ispaštali.

“Shvatamo vašu zabrinutost za sigurnost, no, ona se ne može odnositi na zemlje u čije se pridržavanje evropskog zakonodavstva ne može sumnjati”, istaknuo je Frattini u pismu Amerikancima.

Njegov je glasnogovornik dodao da će EK predložiti vremenski rok za uvođenje viza tek kada čuje prijedloge ministara “jer je za takav ozbiljan korak važna saglasnost zemalja članica”.

Konkretan prijedlog najavljen je za decembar, čime se Washingtonu daje dovoljno vremena da ukine vize za Evropljane.