SA SNIMANJA

“Ej sirotinjo”

Istoimena monodrama o Hamzi i njegovim dogodovštinama u atmosferi bosanskog restorana, a pod medijskim pokroviteljstvom Europa magazina, premijerno je izvedena u petak, 29 juna tekuće godine. Restoran Luigi’s ugostio je ljubitelje ove vrste umjetnosti i, s obzirom na svu spontanost i neiskustvo s ovom rabotom, ambijent je prilagođen i skucane su pozorišne daske maksuz za ovu priliku. Obično iza pozorišnog djela stoji neko zvučno režijsko i scenarijsko ime, ansambl teatra, zatim kostimografi , majstori tona i rasvjete, video mikseri i šta sve još ne. Ali ovdje u svom raskošu zapada, u centru univerzuma, mi imamo Hamzu. Doduše i Esu, Dadu, Zlaju i još par entuzijasta koji su se našli pri ruci i pritekli u pomoć da se ovaj prvenac uradi i što kvalitetnije snimi. Ako ne za kvalitet ili ideju ove monodrame, a ono barem za izvedbu i sve gore nabrojano i neophodno treba ovom mladom stvaraocu odati priznanje i podržati ga. Koliko, naravno kao palanka, znamo i možemo. Valjda nećemo zakazati u svojoj širokogrudosti i požrtvovanju jer pucamo i do sada smo barem pucali od jedinstva i solidarnosti jel’.?

Za ovu priliku Almir je nosio modele robne kuće Goodwill. Teško da bi igdje drugo našao postariji i izgužvaniji kaput i hlače. Obavezan dio bosanske muške narodne nošnje je kapa i tu Almir nije zakazao, crna nakrivljena beretka. Aferim. Znači, Hamza je jedan naš bosanski, stariji čovjek s jednom drvenom nogom, svašta je prodeverao, naživio se sirotinjski i ovdje je da iznese dio životne istine i gorčine ispričane direktno; što bi rekli iz oka u oko. Bez okolišanja i bez uvijanja, šta je to je. Mada ga život nije mazio i pazio jer prilike u našoj Bosni bile su takve i dobrim dijelom i danas su prisutne. Publika je na momente nijemo promatrala uspješnu transformaciju 25-godišnjaka, u starca poznih pedesetih, šezdesetih godina. Teško je ovakvu vrstu predstave pratiti kao kritičar i običan gledalac a u isto vrijeme zadržati objektivnost i biti u stanju prenijeti vjerodostojno glavnu srž i poruku monodrame. Šta je pisac htio da kaže? Koliko mi se čini piščeva namjera je da podvuče i podeblja ono što je već znano. Da se ne zaboravi u ovom američkom izobilju. Sirotinje ima, bilo je i biće je. Sirotinja je nemoćna. On u svojoj izvedbi ne nudi recept kako se spasiti sirotinjskog života, znači predstava ne otkriva patent za bolji život. Tek konstataciju da je u Bosni život bio težak i da je Bosanac na to navikao, te da niko pa ni mi ne voli biti sirotinja.

Sirotinjski život ponekad metastazira u šizofreniju i ludilo što se Hamzi i desilo u ovoj priči. Hamzine epizode i sekvence s komšijama i prijateljima kao što je Mrljavi, služe osvjetljavanju i približavanju ambijenta i bitisanja u de fakto zabitijem dijelu Bosne. Iz priče, koliko sam mogao pratiti uz ćevape s lukom i koronu, nije jasno u kojem dijelu Bosne, u kojoj kasabi ili manjoj čaršiji se ova radnja dešava. Detaljniji sud gledalac a i ja sam svakako ću moći reći kad DVD ugleda svjetlo dana. Po priči snimatelja i producenta ovaj snimak biće fi nalizovan za jedno mjesec dana, znači na prodajnim mjestima. Ima u ovoj priči jedan specifi čan detalj: Almir Sinanović ima samo 25 godina. U cvijetu mladosti je, a bakće se s bosanskom stvarnošću iako je sa 13 godina napustio Bosnu. On ne repuje još, fi n je i pristojan, nema tetovaže na vidnijim dijelovima tijela, ne priča o drogi, ali poduzetan je. Ima zdrav duh, a što nije baš uvijek slučaj s našom mladeži. Veli da je umjetničku žicu naslijedio od oca. A Šole senior, Sakib, (Almirov otac) poznat je ovdje na daleko. Ljubitelj sporta, a borac u zadnjoj agresiji na BH državu. Po Almirovoj priči Šole-stariji je u muzičkim vodama u Bosni takođe postigao uspjeh. Almir ili mali Šole, kako ga poznaje njegova raja, otišao je korak dalje. Na kraju predstave malo se i on prihvatio mikrofona i zapjevao i ide mu pjesma dobro. Da ne zaboravim najvažnije, Almir je vozač kamiona i to mu je pomoglo da u dugim satima vožnje, pripremi i izvježba ovu predstavu. Bez tog kaže teško da bi išta bilo od monodrame.

U ime redakcije Europa magazina, sponzora i promotera ovog projekta, poželimo mu uspjeh i sreću. Eh, da mi imamo više ovakvih omladinaca!

Enes Selimović