Intervju: Dragan Čavić

Dodikov radikalizam je gubljenje vremena za BiH

Jeste li iznenađeni ishodom izbora i jeste li osobno razočarani Vašim rezultatom i rezultatom Srpske demokratske stranke?

Čavić: Iznenađen sam brojem glasova, a ne ishodom. Mi smo radili dvije ozbiljne ankete prije izbora koje su pokazale da je rezultat potpuno jasan, međutim, iznenađen sam visinom rezultata SNSD-a pa tako i rezultatima SDS-a, iznenađen sam i sastavom skupštine. Ovi izbori su pokazali da uvijek postoje iznenađenja i da se stvari preko noći mogu preokrenuti, što potvrđuje da je ova zemlja još uvijek nestabilna.

Kako ocjenjujete izborni trijumf SNSD-a i Milorada Dodika?

Čavić: Pobijedila su obećanja onima koji su glasali sa puno emocija. Ta su obećanja došla kao melem na ranu, kao posljedica frustracija koje su negdje morale isplivati.

To ste znali i prije izbora, ali ipak niste igrali na tu kartu. Rekli ste mi, prije početka razgovora, da su Vas mnoge strane diplomate pitale zašto Vi niste išli sa jednom radikalnom, nacionalističkom retorikom koju je koristio upravo Dodik.

Čavić: Sve zavisi od prirode čovjeka i njegove politike. Kada sam na kongresu SDS-a izabran za predsjednika, ponudio sam svoju političku platformu koja je usvojena. Ja nemam pravo da mijenjam platformu koju je usvojio kongres SDS-a, a ta platforma je naša politika za buduće vrijeme i pretpostavlja nekoliko ključnih premisa. Jedna je da ovoj zemlji prije svega treba shvatanje da je BiH država, a da su entiteti dio te države. Između entiteta i države mora postojati odnos harmonije i ta harmonija se može graditi samo kompromisom predstavnika političkih partija izabranih od sva tri konstitutivna naroda. Nisam od onih koji se mogu igrati osjećanjima ljudi. Ovdje žive mnogi koji su isfrustrirani posljedicama rata i mislim da nije korektno manipulisati njihovim emocijama. To je već grubi radikalizam, a mi tim radikalizmom ulazimo u gubljenje vremena, u iracionalost i međusobno nerazumijevanje. Moje kolege i ja jednostavno nismo mogli govoriti jedno prije izbora, a poslije raditi drugo.

Vi ste u SDS ušli poslije rata, ako se ne varam.

Čavić: Početkom ‘98.

Učinili ste puno, što vam priznaju i predstavnici međunarodne zajednice, na zbacivanju bremena ratne politike i politike zločina za koju odgovornost snose upravo čelnici SDS-a. Ne mislite li da ste na ovim izborima platili danak pokušaju moderniziranja stranke i skidanja tog ratnog naslijeđa?

Čavić: Pa, moram biti iskren - jesam. Posljednje dvije godine obavljanja funkcije predsjednika SDS-a su bile bitne godine, godine donošenja krupnih odluka, godine u kojima je trebao pobijediti razum. Ne kajem se ni zbog jedne svoje odluke jer su sve podržane od Glavnog odbora SDS-a. To je za mene pobjeda SDS-a i pobjeda razuma. Mi smo u nekim dijelovima ove zemlje imali deset puta više problema od svih stranaka zajedno. Bili smo izloženi takvim vrstama brutalnosti i nadam se da je taj period završen. Takođe se nadam da će SDS uskoro završiti proces razvijanja u jednu ozbiljnu, organizovanu, modernu, razumnu, evropsku narodnu partiju i sa svoje strane činim sve da se moje kolege i ja uskoro nađemo u asocijaciji srodnih političkih partija Evrope.

Jeste li ikada razmišljali o promjeni imena stranke, upravo zbog njene konotacije ratnog naslijeđa?

Čavić: Bilo je takvih razmišljanja pa čak i od ljudi koji su u SDS-u uvijek važili kao autoriteti iz nekog ranijeg vremena. Međutim, ja sam smatrao da je pogrešno stranku mijenjati promjenom imena. Ništa ne znači ako promijeniš ime, a ne politiku. Kad sam došao na čelo stranke, htio sam se fokusirati na promjenu politike. U posljednjih11 godina svijet se promijenio iz temelja, nevjerovatnom brzinom, i bilo bi idiotski da mi i dalje stagniramo.

Da li je ovim ishodom izbora takvo Vaše opredjeljenje ugroženo i uopšte sama Vaša pozicija čelnika stranke?

Čavić: Neki dan smo imali sjednicu Predsjedništva, imat ćemo i sjednicu Glavnog odbora, a insistirao sam da se do polovine decembra održi i Skupština stranke. Usvojit ćemo izvještaj i od njega će zavisiti podrška meni. Ako podrška bude izostala, doći će do izbora u stranci i birat će se novi predsjednik. Ali, osobe koje se kandiduju moraju da ponude političku platformu. Zadnji put smo to ponovili na sjednici: nema više kandidovanja za predsjednika već za politiku. Jer ta platforma postaje dokument stranke za vrijeme njegovog mandata. Mi smo definisali kao prioritet pristupanje evroatlantskim integracijama, dali smo svoj doprinos tome, ispoštovali dio naše političke platforme i pokazali principijelnost.

Mnoge je iznenadila činjenica da ste Vi tokom ovih izbora postupili u maniru državnika dok je Dodik prijetio referendumom i otcjepljenjem RS-a od BiH.

Čavić: Uvijek sam govorio: “Ne tražimo preko hljeba pogače.” Lako je ljude zavesti. Dejtonski sporazum je dokument koji je odredio mir u ovoj zemlji i najveću glupost koju bi Srbi mogli uraditi je raskidanje tog sporazuma, a on fino kaže da nijedan entitet nema definisano pravo na raspisivanje referenduma. Mnogi ljudi glasaju inercijom. Većina ne zna da je referendum u Crnoj Gori zapravo proizašao iz Ustavne povelje Državne zajednice SCG-a. Ustavnom poveljom, kojom je konstituisana ta zajednica, regulisano je pravo na referendum. I na kraju krajeva, taj je referendum realizovan u saradnji s Evropskom unijom, uz veliku podršku Kontakt grupe i ključnih članica Savjeta bezbjednosti UN-a. Mnogi su se povodili za tim, ne znajući suštinu, a onda su vidjeli i statut Kosova. Mogućnost da Kosovo postane nezavisna država je takođe uticala na emocije neukih ljudi: “Zašto bi samo mi bili isključeni iz tog prava?!” Naravno, sve je to dalo materijala za političku manipulaciju.

Je li Vam ikada palo na pamet da i Vi to iskoristite?

Čavić: Nikada. Nekoliko puta sam rekao na javnim skupovima: “Ja nisam došao ovdje da vas zavodim već da vas vodim.” Dejtonski mirovni sporazum je garancija postojanja Republike Srpske, nemojmo praviti grešku kakvu je napravio Denktaš. Ne živimo u iluzijama. Kiparski rat je završen prije 35 godina, vođena je takva politika sve dok Ankari nije ponuđeno: “Izvolite, birajte: hoćete li Bruxelles? Ako hoćete Bruxelles i status kandidata, morate priznati Nikoziju. Trideset pet godina zablude Denktaš i kiparskih Turaka je dovelo samo do toga da je turski dio Kipra nerazvijeniji i ekonomski survan u odnosu na grčki. Jedan je u Evropskoj uniji, a drugi u izolaciji. Govorim o kontekstu. U finalu su kiparski Grci rekli: “Uredu, 35 godina vi nama ne dajete pozitivan odgovor, a sad vam mi diktiramo uslove.”

Čini se da je došlo do nacionalne radikalizacije koja se može porediti sa onom iz ‘96. Kako vidite izlaz iz tog stanja, a zanima me i Vaša kratka analiza ovdašnjih nacionalnih politika?

Čavić: Prvo, ne bih uopšte upoređivao retoriku iz ‘96. sa retorikom iz 2006. - nisu isti ljudi. Imam osjećaj da su se ljudi umjesto bavljenja politikom počeli igrati politikom, a igranje politikom je igranje i sa narodom i sa sudbinom i sa budućnošću i sadašnjošću. Jednostavno, igra ne vodi ničemu. Tako bih ja obilježio izbore 2006.: poigrali su se sa politikom, sa narodima i svako je dobio pripadajući broj glasova jer je narod povjerovao. Vrijeme koje dolazi će očigledno biti vrijeme kada će ti isti koji su dali masovnu podršku biti razočarani ljudima koje su podržali na temelju onoga što su im obećavali. Retorika jest bila dosta gadna i teška, ali realno - život prolazi kao brzi voz i vrlo brzo će prestrojiti političke strukture u BiH. Sa stanovišta nacionalnih politika u ovoj zemlji, vidim nekoliko rješenja problema koji će se brzo manifestovati. Lično mislim da su najveći problem u ovom smislu predstavnici hrvatske politike. Kad kažem hrvatske, mislim na onu izvorno manifestovanu preko stranaka koje imaju taj certifikat. Izgleda da smo i ja i moja stranka izgubili taj, kako ga ja zovem, “nacionalni certifikat 2006”. Drugi su dobili te certifikate, što je pomalo neobično u odnosu na njihove proklamovane politike. Mislim da će najveći problem biti sa pozicioniranjem Hrvata.

Zašto?

Čavić: Zato što odavno postoje problemi kod Hrvata i njihove percepcije da su narod koji je na repu događaja i čija je, kako oni to kažu, jednakopravnost ugrožena. Mi smo imali raspravu u toku priče o promjenama Ustava i njihova teza da su neravnopravni u Ustavu BiH nije tačna, jer je Dejtonski mirovni sporazum upravo konstituisao ravnopravnost svih. Nije govorio o brojevima, već je regulisao da se izvršnoj vlasti, Savjetu ministara, paritetno utvrđuje broj ministara za sve tri nacije, prema popisu ili nekom numeričkom stanju nacije. Tako da uvijek imamo 1/3 Srba, 1/3 Hrvata, 1/3 Bošnjaka. U rukovođenju svim ključnim institucijama - oba doma Parlamenta, Savjet ministara, Predsjedništvo - ponovo imamo paritet na principu 1:1. Ne postoji nijedna oblast, osim tog famoznog entitetskog glasanja, gdje Hrvati direktno trpe posljedice svoje brojnosti, odnosno malog broja njih kao birača. Sve ostale ustavne odredbe koje određuju poziciju Hrvata su na bazi jednakopravnosti. Dakle, nije tu njihov problem. Njihov problem leži u Dejtonskom sporazumu, u onom dijelu kojim je uspostavljena federacija i napravljeno praktično deset kantona od kojih su dva mješovita, a osam nacionalnih. Hrvati će koristiti ovu priliku zbog izbora Komšića koji po njima nema taj “hrvatski certifikat 2006” da kažu: “Evo, vidite, hrvatski član Predsjedništva nije izabran glasovima Hrvata nego Bošnjaka.” Kad bi se te činjenice posmatrale iz perspektive jednog normalnog poretka, u kojem istina živi među glasačima, čovjek bi trebao da se ponosi kad bude izabran glasovima sva tri konstitutivna naroda podjednako ili čak i većinom glasova naroda kojem ne pripada. Nažalost, ne postoji ta politička certifikacija i realnost u kojoj živimo morat će tražiti modus kako to uvesti u normalne vode, da ljudi ne doživljavaju protivnikom svakoga, čak i onog koji je etnički njihov, ali nije politički njihov. To će vjerovatno biti problem zbog kojeg će hrvatski predstavnici vrlo radikalno pristupiti novom Ustavu. Čak se bojim šta se može desiti u HDZ-u: gospodin Čović je u svemu ovome bio najodmjereniji i najrealniji, shvatajući stanje ove zemlje u kojoj se stvari mogu mijenjati postupno, a ne preko noći. Možete izvesti revoluciju, ali revolucija jede svoju djecu. Evolutivno, stvari se mogu mijenjati u nekom procesu da jednog dana svi doživljavaju ovu zemlju kao svoju. Sad je tako da ovu zemlju kao apsolutno svoju doživljavaju samo Bošnjaci. Mišljenje je da nemaju alternativa, a da za Srbe i Hrvate postoji alternativa. Ja ne želim tu alternativu jer se uglavnom završi sa zavežljajem na ramenu. Želim da ovdje nađemo rješenje. U protekle četiri godine moja funkcija je bila u tom političkom smjeru, što je naravno naišlo na razumijevanje velikog broja ljudi, ali između ostalih razloga treba i tu tražiti razlog zbog čega sam ja lično i moja stranka doživjeli na neki način izborni poraz. Mi smo ipak druga politička snaga u RS-u, relevantna, i dalje smo snaga u Parlamentu BiH. Ovaj put smo izašli, na našu nesreću, u najgorim okolnostima na izbore u kantonima. Dobro. Ne staje voz. Društvo je demokratsko kad u njemu postaje vlast opozicija. Onog trenutka kad ne bude opozicije, društvo će biti u bezizlaznoj situaciji. Kad je u pitanju hrvatska politička scena, mislim da će biti jako puno problema, posebno zbog upletenosti kardinala Puljića. Izjave koje su se čule ovih dana krajnje su radikalne poput one kada je kardinal Puljić samo dosipao ulje na vatru i doprinio radikalizaciji, što uopšte nije dobro, jer će ljudi doći sa veoma radikalnim stavovima na neke pregovore. Tog trenutka će se svi razići jer će čuti još radikalnije odgovore i taj će radikalizam eskalirati u jedan raspad sistema koji može dugo da traje, a to ne valja.

Bošnjačka politika?

Čavić: Prvo ću reći nešto što nije uobičajeno i može biti pogrešno shvaćeno. Mislim da je jedina ozbiljna multietnička stranka, koja to stvarno želi da bude, SDP Zlatka Lagumdžije. To potvrđuje i svojim ljudima koji su izabrani i u Parlament RS-a i u Parlament BiH i u kandidaturama koje su imali i u svojim izbornim pobjedama i izbornim porazima. To opet pokazuje da praktikuje multietničnost kao princip organizacije svoje stranke, za razliku od svih drugih koji sebe proglašavaju multietničkim, a oni su ustvari samo multietnički dekorisani - SDA i Stranka za BiH uhvate 2-3 Srbina pa ih ubace, ovdje u RS-u PDP i SNSD uhvate po 2, 3, 5 Bošnjaka i Hrvata i onda kažu: “Mi smo multietnički.” To je šarena laža. Statistički, taj red prisutnosti se broji na petoj nuli od zareza na decimalnom broju. Mislim da Lagumdžija tu svoju politiku iskrene multietičnosti plaća svojim rezultatima, jer njega bošnjačko biračko tijelo nikako ne može da doživi kao izvornog Bošnjaka, zbog čega ne može da dobije zamah i onu dramatičnu, potrebnu podršku, da se jednog trenutka nametne kao politička opcija koja ima najveći broj mandata u Parlamentu, da ona bude ključni kreator politike i da izgrađuje koalicije, odnose, određuje percepcijuza buduće vrijeme. Kad je u pitanju Stranka za BiH, ona je talac njenog lidera Harisa Silajdžića. Imao sam prilike da razgovaram sa ljudima iz SBiH, neće mi zamjeriti, sa Silajdžićem nisam nikada razgovarao. On se ponaša kao politički paun. Razgovarao sam sa dosta drugih - Safetom Halilovićem, Berizom Belkićem, Gavrilom Grahovcem, Mustafom Pamukom, Azrom Hadžiahmetović... to su uvijek bili vrlo korektni razgovori. Bez obzira na sve, ja znam kakav je kod većine Bošnjaka doživljaj čovjeka iz SDS-a. Sve razumijem i znam. Hoće da se onesvijeste kad vide nekoga. To je trajalo godinama, ali su se okolnosti promijenile. Imao sam dosta prilika da razgovaram sa predstavnicima svih bošnjačkih partija u BiH. Moj utisak je da su oni taoci Harisa Silajdžića. Možda se varam. Najveći problem političke scene BiH je što on predstavlja posljednjeg mohikanca ratnog političkog tima svih poslanika naroda ovdje u BiH.

Sa Vama se vjerovatno slaže i Milorad Dodik, ali učinio je sve svojom posljednjom kampanjom da upravo Silajdžiću digne rejting u bošnjačkom glasačkom tijelu?

Čavić: Mislim da je to jednostavno matematika. Znači da je to programirana, sofisticirana igranka. Ja bih prije rekao da je to igranka koja je poslužila kao dobar osnov Silajdžiću koji je to vješto iskoristio. Dodik je to govorio zbog svog biračkog tijela, nije on lud za Silajdžićem, ja znam kako on funkcioniše. Ali Silajdžić je to iskoristio da napravi političku priču. Ustvari, ta politička priča se svela na to - “ja ću tebi”, a Dodik je govorio “ja ću tebi”. Tako se dizala tenzija. Ljudi se, naravno, na to zalijepe. To je ono što sam rekao: “manipulacija - frustracija”. Gospodin Silajdžić se u svom mentalnom sklopu nije odmakao od ‘92., ‘93., ‘94, ‘95. Mislim da ta njegova nadanja da će se sa mjesta člana Predsjedništva BiH vratiti na međunarodnu poziciju na retorici kuku-lele, jer on je ustvari, da parafraziram, retoriku u ratu svodio na kuku-lele, 11-12 godina potpuno ne piju vode. On ima neke svoje ograde koje ne može da prevaziđe, ne može da shvati okolnosti ili može, ali pokušava da se nametne kao faktor. Ta njegova samozaljubljenost bit će jako, jako teška za funkcionisanje Predsjedništva. Posebno će biti teška u periodima kada on bude predsjedavao Presjedništvom, jer će tek tada nastati prava tenzija unutar Predsjedništva. Iskreno da kažem, ne vidim kako će to Predsjedništvo raditi. Znajući konstelaciju ljudi koji ulaze tamo, mislim da će biti vrlo, vrlo teško i da će odatle da izviru mnoge frustracije svima, od Parlamenta do Savjeta ministara.

Slažete li se sa ocjenom da se događaju dva vrlo zanimljiva procesa: jedan je da Srpska pravoslavna crkva nije nikada imala manje otvorenog upliva i uticaja na politiku, a sa druge strane da Islamska zajednica nikada nije imala više uticaja nego na ovim izborima?

Čavić: Uzrok je u tome što je organizacija Katoličke crkve i Islamske vjerske zajednice u BiH prilično centralizovana, imaju svog šefa. Srpska pravoslavna crkva među pet episkopa nema šefa. Na području svake eparhije episkop upravlja, čak ni patrijarh ne može da se upetlja u njegovu politiku kada je izabran na svom području. Naše vladike se razlikuju međusobno po percepciji, za razliku od nekih ranijih godina. Vladike su imale slične probleme po osnovu raznih pitanja. Vi mora da živite u iluziji da nije bilo uplitanja vladika u politiku. Ja znam koje su se debelo umiješale u politiku i ishod izbora ovdje među Srbima u RS-u, ali to ću zadržati za sebe.

Govorite o strani Milorada Dodika?

Čavić: Da!

On je juče u Sarajevu govorio o tome da je na ovim izborima porazio SDS i Srpsku pravoslavnu crkvu, da je išao na predizborne skupove, da je zaticao plakate gdje građane pozivaju SDS i Srpska pravoslavna crkva.

Čavić: To nije tačno. To je taj dvostruki standard. Mi nismo koristili crkvu za provođenje izborne kampanje, niti je Srpska pravoslavna crkva pozivala ikoga. To znam. Međutim, znam da su ispod žita dvojica episkopa vrlo vrijedno radila na tome da obezbijede podršku SNSD-u, posebno vladika Grigorije, da budem potpuno iskren. Njegova želja je bila da dobije aerodrom. Vlada je izdvojila milion maraka iz dobiti Hidroelektrane Višegrad za izgradnju aerodroma u Trebinju. Vladika Grigorije je očigledno na temelju tog obećanja bio jako jasno izražen kada je u pitanju odnos prema onima koji treba da glasaju. Između ostalog, u Hercegovini i tu vidim razlog. Ono što je za mene interesantno: prije par godina je gospodin Dodik znao kakvim imenima je nazivao tog istog vladiku. Danas je on jedan od njegovih promotera. Izgleda da trebaš biti bezbožnik i udarati po vladikama da bi te oni ozbiljno razumjeli, posebno po nekim. Ne mislim da to ide na dobro, ali da ne živite u iluzijama - to se događalo.

A kako gledate na Islamsku zajednicu? Mislim da je nepobitna činjenica da se Islamska zajednica ovaj put možda i najdrastičnije uplela u izbore?

Čavić: Pozicija reisul-uleme, takva kakva jest u Islamskoj vjerskoj zajednici, centralna je i oko njega se sve vrti. Dakle, vertikalnom organizacijom Islamske vjerske zajednice može da se utiče na nižerangirane vjerske službenike, a oni opet na narod. Reisul-ulema je očigledno jedan sposoban čovjek. Znam da ga jako interesuje politika, kao što ga interesuje vjera, i to je, opet sa stanovišta jednog društva koje treba da bude sekularno, veliki problem. Miješanje vjerskih zajednica i najviših vjerskih poglavara u BiH u politiku je krajnje opasna stvar za ovu zemlju. Uvijek je bilo tako. Kako god me ko shvatio: gajim poštovanje prema svakom čovjeku koji predstavlja religiju, bilo da je ona pravoslavna, katolička ili islamska, ali ne dozvoljavam da mi se bilo ko od njih miješa u posao. To je možda malo neprimjereno okolnostima i ambijentu u kojem živimo, ali radim to ne na brutalan već na kulturan način, naglašavajući da između vlasti i vjerskih lidera treba da postoji jasna definicija ko je za šta nadležan i ne treba da se miješamo jedni drugima u posao.