INTERVJU: Jovan Divjak

Po nacionalnosti Srbin, po izboru Bosanac, građanin Sarajeva, jedan od najpopularnijih generala koji je svoj čin vratio Izetbegoviću.

Ja nisam Srbin, ja sam Bosanac

Jovan Divjak, jedan od najpopularnijih generala Armije BiH, građanin Sarajeva, Bosanac. Tokom rata u Bosni i Hercegovini bio je pomoćnik načelnika Glavnog štaba Armije BiH. Nakon svega, svoj je generalski čin vratio rahmetli Aliji Izetbegoviću, zato što je Armija BiH krila zločine protiv civila u Kazanima, Uzdolu i Doljanima. Tada je u pismu pokojnom predsjedniku napisao: “Bosnu i svoje ideale nisam izdao niti prodao”.

Danas je izvršni direktor udruženja „Obrazovanje gradi BiH” koje je tokom rata, 1994. godine, osnovalo 57 osoba – novinara, profesora, umjetnika. Misija udruženja tada je bila, a i danas je, pomoć djeci žrtvama rata. Udruženje stipendira djecu koja su ostala bez roditelja i preživjela ratne strahote. Prvi je Bosanac koji je dobio najviši francuski orden Legije časti. Djelomično se školovao i u Francuskoj, Divjak nije planirao karijeru u vojsci – htio je studirati psihologiju. Međutim, njegova majka, razvedena, nije imala novaca, i jedini izbor koji je imao bila je Vojna akademija u Beogradu.

Odrastanje u Vojvodini uz napuštenu djecu

1994. godine bili ste jedan od osnivača udruženja „Obrazovanje gradi BiH”. Nastavili ste davati pomoć i nakon rata, na jedan drugačiji način. Zbog čega ste sebe ugradili u to udruženje i danas ga vodite?

- Zašto sam se aktivirao u ovom udruženju... Pa kada se ono osnivalo 1994. godine, tada vjerovatno nisam tako razmišljao, ali definitivno ima veze s onim što se događalo poslije Drugog svjetskog rata. Ja sam odrastao u Zrenjaninu, gdje je bilo puno djece koja su tokom rata ostala bez roditelja. Vojvodina je imala divan odnos prema djeci bez roditelja, brinula je o njima. A bilo je puno izbjeglica, pogotovo iz raznih sela okolo Sarajeva. Puno je njih bilo i u mom razredu. Ja sam se s njima družio, i vjerovatno mi je sve to bilo prisutno kada smo započinjali s ovom organizacijom.

Današnje stanje u obrazovanju u BiH dovoljno oslikavaju primjeri, da grupa Roma ne ide u školu jer nemaju dovoljno novaca za autobus, djeca koja žive u povratničkim kućama udaljena su po 15 kilometara od grada, a i dalje funkcioniraju škole koje su pola za Bošnjake, a pola za Hrvate.

- Negdje ima podatak da je oko 24.000 djece bez jednog ili oba roditelja u BiH. U Sarajevu je 5.400 djece bez jednog, a 400 djece bez oba roditelja. Ta su djeca kroz ovo udruženje dobila preko milion eura, ovdje imaju mogućnost raditi u kompjuterskoj radionici, biti volonteri, putovati na seminare, dobiti stipendije za školovanje, sudjelovati u radionicama o psihosocijalnoj pomoći. Sredstva ne dobivamo iz budžeta nego uglavnom od međunarodnih projekata.

Ovaj grad odbranili su građani

„Sarajevsko-romanijski korpus usmjeravao je granatiranje i snajpersko djelovanje na civile koji su obrađivali povrtnjake, čekali u redu za hljeb, sakupljali vodu, išli na sahrane, kupovali na pijacama, vozili se tramvajima, sakupljali drva ili jednostavno šetali s djecom i prijateljima. Ljudi su ranjavani i ubijani čak i u vlastitim domovima, mecima koji bi ušli kroz prozore“ piše u optužnici protiv Dragomira Miloševića, kojem se sudilo za opsadu Sarajeva. Divjak je od početka rata bio u tom gradu. A njega su, kaže, odbranili prvenstveno građani.

- Grad su odbranili građani. Armija BiH sa svojim naoružanjem, organizacijom, podrškom, logistikom nije bila sposobna napraviti ništa za odbranu, osim držati linije tih 1260 dana, koliko je grad bio pod opsadom. Uvijek me pitaju – ako je Vojska RS bila toliko nadmoćnija, kako to da nisu ušli u grad. Činjenica, teorijski i praktično, je sljedeća: da bi neko ušao u grad, mora biti dva do tri puta jači i nadmoćniji od onoga koji se brani. Potvrdilo se i suđenjem da Srba nije bilo nikada više od 18 do 20 hiljada. To se odnosi na dva, tri obruča koja su bila oko grada. Dakle, oni nisu imali dovoljno ljudstva. Druga stvar, ja je zapravo, stavljam na prvo mjesto, je jači moral onih koji brane grad. Svi su prvo branili sebe. Pa onda Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Znači, moral je to što je jače kod branitelja. Treće, vojska kad uđe u neki grad ne uspostavlja vlast. Znači, oni su trebali imati još pet, šest hiljada ljudi koji će instalirati vlast i oni bi onda morali odgovarati i za struju i za vodu i za plin. Dakle, krajnje, takvom agresoru je bitnije da drži okruženje, da te iscrpljuje, nego da dođe i zauzme grad. Što se tiče odnosa snaga, Srba je bilo oko 20 hiljada, a nas u Sarajevu oko 45 hiljada, uključujući i policiju, ali je bio problem što je kod nas svaki treći bio naoružan.

Grad je opstao: predstavljane su knjige, premijerno izvođene predstave, novine “Oslobođenje” štampane su svaki dan i lijepljene po ulicama da ih svi mogu pročitati, a čelnici Armije BiH uključivali su se uživo u program i davali informacije iz prve ruke. Čak je 1994. održan i turnir u šahu, na koji je došao i Gari Casparov. Ljudi su se snalazili, terase i parkovi postali su vrtovi s povrćem, a vojnici su uspijevali uštedjeti komad hljeba ili koju konzervu i odnijeti je kući.

- Nekada sam se glupo ponašao, recimo pretrčavao ulicu gdje je bio snajper. Pa bi mi onda ljudi pljeskali. A ja sam to radio zbog njih, da im dignem moral.

Glupo, možda, ali je samo prisustvo generala na ulicama grada pod opsadom tada ljudima ulijevalo snagu i sigurnost.

Bosanaca u Bosni više nema

Divjak je jedan od rijetkih ljudi koji će za sebe reći da je Bosanac. A tu kategoriju Ustav isključuje.

- Ustav Federacije BiH kaže da je to zajednica Bošnjaka, Hrvata, Srba i ostalih. Dakle, ja kao „ostali“ mogu biti i Eskim, ali ne mogu biti nigdje izabran u tijela vlasti. Problem je to Ustava, ali i ljudi koji to vode. Jer, ja nisam Srbin, ja sam Bosanac. A danas se ne može govoriti o multinacionalnom Sarajevu, kada od 55 osnovnih škola, 53 direktora su Bošnjaci, dekani fakulteta su Bošnjaci. Sarajevo nije ono što je želja većine građana. Ljudi se vraćaju, ali ti povratnici, oni moraju znati da su peti na redu. Prvi su oni koji su izgubili nekoga, drugi invalidi, treći borci, četvrti građani, i tek peti su oni koji se vraćaju – i to se treba znati, vrati se, ali trebaš znati da nisi bio tu. Tvoji razlozi za tebe su opravdani, za mene nisu. Bilo mi je jako teško i kad su mi sinovi odlazili. I jedan i drugi su imali malu djecu. Drugi mi je bio pratioc jedno vrijeme, kriza ga je uhvatila da vidi svoju porodicu, rekao mi je „tata ja ću se vratiti“. Tada sam molio predsjednika da izađe van i nije se vratio. Tada sam i ja morao prestati lajati na druge čija su djeca otišla.

Susreti s Mladićem

„Pukovniče, nemate šta brinuti: ovdje srpska noga kročiti neće!“ jedna je ratna anegdota kojom često nasmijava ljude.

- Reći ću vam jednu izjavu Alije Izetbegovića koji je snosio odgovornost za rat kao i ostala dvojica, Milošević i Tuđman. Rekao mi je, negdje 1993. godine „teško je biti Srbin i Hrvat u Sarajevu, jer za one na brdu oni su izdajice, a mi im ne vjerujemo. I Mladić je znao reći da tokom pregovora neće razgovarati s muslimanskom delegacijom jer se u njoj nalazi izdajnik srpskog naroda. I, stiže poruka oficira da se pregovori mogu nastaviti, ali Milan Gvero (general Vojske Republike Srpske) traži da ja potpišem da sam prešao na islam. Ja mu kažem, nema problema, ali kad vidim da je Gvero sišao s drveta i uspravio se. Ti suse pregovori nastavili za mjesec dana, kada mi je došla poruka od istog oficira, koji mi je rekao „Vidio sam Gveru, eno jede banane“.

Otmica Alije Izetbegovića

Divjak je bio jedan od posrednika u razmjeni Alije Izetbegovića, kojeg je JNA držala kako bi ga zamijenila s generalom Kukanjcem.

- Tada je u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu bilo svakakvih ljudi, spremnih za napad, a ja sam pokušavao smiriti situaciju. Popeo sam se na transporter, istovremeno razgovarao sa Izetbegovićem koji mi je rekao da je sve u redu, da je sve dogovoreno, i tada sam čuo da se duž kolone puca. Uzeo sam megafon i vikao „Ne pucaj, ne pucaj“. To je sve snimljeno, a poslije premontirano pa da izgleda da sam vikao „pucaj, pucaj“. Tada je ubijeno, to ovi s protivničke strane kažu, oko 300 Srba, a ja kažem devet. Potpuno nepotrebno. Zbog toga me Srbi vode na popisu kao ratnog zločinca.

Greške predsjednika Izetbegovića

- Najveća Izetbegovićeva greška je bila što je počeo pričati s Mladićem, Karadžićem i Bobanom. A oni su bili disidenti. Druga njegova greška je što platforma odbrane BiH nije nikada realizirana. U njoj su svi pozvani na odbranu, sve nacionalnosti, svi građani BiH. Jedina satisfakcija koju sam na kraju od Izetbegovića dobio je kada me primio dok je bio u bolnici, pred smrt. Rekao mi je „čast mi je što si mi došao u posjetu“. Meni je to bilo dovoljno.