CUPKANJE

Ratnih priča nam je već poodavno preko glave. Rat nam se uvukao pod kožu još od početka devedesetih. Mi smo prekaljeni i iskusni borci za ljudska prava, dostojanstvo, a protiv ugnjetavanja i diskriminacije. I uprkos dugotrajnoj borbi koju direktno ili indirektno vodimo evo već godinama, rat još nije gotov. Pored svih naših proživljenih drama i trauma koje smo donijeli sa sobom, silom prilika, i ovdje nam se desio peh, pa su ratne priče postale dio naše svakodnevnice. Izađi na ulicu ili upali tv, vidjet ćeš slike iz Iraka, Afganistana ili sa Bliskog Istoka. Dođi u fi rmu, ako nema komentara, čitaj između redova i opet si na istom. U Bosni srećom, šire vojne operacije su očigledno završene. Rat se nastavio u miru, nekonvencionalnim oružjem, demagogijom, politikom i drugim suptilnijim oblicima, šeretski kazano anti ratnim dejstvima.

Ali Bosna je daleko, treba ovaj ovdje ratni vihor preživjeti. Treba se izboriti za dobro radno mjesto, a to znači barem dvostruko veću satnicu od minimalne, jednostavno treba izdržati ovaj ekonomski zemljotres. Zanimljivo je da u ovoj zemlji čovjek je vrlo rijetko rahat od svega. Ovaj sistem je kao neman što guta sve živo ne zaobilazeći ni čovjeka. Kao da mu je čovjek glavna hrana. Vazda je ovdje napeto a bogami i zanimljivo. Kad pogledamo predsjednikov put od početka, sa onim prvobitnim mućkama, pa onda fanatična podrška birača i ratnika, a zatim ovu sadašnjicu mora se konstatovati da je na jednoj strani nevjerovatan uspon a na drugoj neočekivan pad. I tako redom. Po onoj narodnoj ko visoko leti nisko pada. Skoro da je došlo vrijeme usamljenog jahača apokalipse. Ali ima jedna američka na ova dešavanja oko predsjednika, what‛s goes around comes around, što će reći kako si posijao tako ćeš i požnjeti. Ovo nije dakako prevod, ali bi se jedna podudarnost mogla ovdje uočiti. Skontali ameri da su im žrtve visoke, da im je Iračka nafta ipak skuplja ako se pumpa oružjem nego da se plaća dollarima. Ojadili su i previše kako Iračane tako i dosta svojih sunarodnjaka.

Neko će upitati šta to sve ima veze s nama? Pa ima itekako. Svakodnevno se osjete promjene koje se itekako tiču nas, naših života. Od onih elementarnih egzistencijalnih pa sve do onih strateških. Mogu li ostati ovdje i do kada? Šta sutra ako je danas ovako neizvjesno i tako redom. Naravno ima protivteža ovim brigama, a to je cupkanje. Lupkanje nogom od pod ili od bilo šta drugo tako da proizvodi kakav takav zvuk. Nekad se to radi od dosade a nekad kad se zanesemo pa mislimo da smo rahat od svega. Izbor je na nama. Ako marimo barem malo nije svejedno ko je na vlasti, vidimo to jasno. Poslije onakvog Clintona dođe ovaj – nazovi ga kako hoćeš – pravi opis nemoguć. A to plaćamo i mi kao dio donjeg staleža. Realno, ekonomski, ne možemo ni biti dio srednje klase. Treba se za sve izboriti. Srednja klasa ne radi dva posla. Srednja klasa govori tečno jezik domaćina i puno još toga uključujući rekreaciju, vožnju biciklima i disanje čiste have po proplancima. Ah ta realnost, ekonomski bilans je na ivici ambisa, pa se ima dojam da je sve na staklenim nogama, dollari se moraju doštampavati u tri smjene. Nema više buđenja kao nekad, sad je uvijek upitnik kako na ekranu tako i novinama. Koja se kompanija zatvorila, najavila redukciju radne snage, koliko je dollar pao u mjerenju s eurom i drugim svjetskim monetama? Od zemlje mogućnosti ostao je još samo kusur.

I to je situacija u kojoj smo mi opet donji. Ni krivi ni dužni. Bori se, laktaj, a nerijetko se nabaci i koji plastični osmjeh. Onako i nazor. Diplomatski ogrtač je ovdje jako važan. Gluma je dio svakodnevnice kako izvan kuće tako nerijetko i u kući. „Da draga“, a ovamo ni pojma, kolutanje očima i pogled u tavanicu. Kad samo skontam koliko puta sam odglumio pred minuli Božić, kako sam ready, kako ću bezbeli kako ženi tako i djeci i užoj rodbini nakupovati poklona sve po željama. Lakše mi je bilo klimati glavom nego ulaziti u diskusije i rasprave. A vjera i pripadnost naciji znamo koliko to može biti osjetljiva tema posebno sa našim scenarijem. Ponekad tek, govorio bih kako ja to ne slavim. E tek tad bi krenula ispitivanja. Pa koji si, čiji si? Pa šta ti slaviš? I tako redom. Naravno ima i takvih, vjerovatno puno koji vjeru i religijske praznike ne penju na vrh brijega, nego shvataju da je čovjekova vjera i nasljedstvo (heritage) nešto što smo dobili u amanet. Nismo imali izbora kako za tu miloštu tako ni za ostalo od gena pa do naslijeđenog imetka. Što si, to si. Dakako, ne treba se igrati s nasljedstvom, jer to je kako čast tako i dio preuzete obaveze. Čojstvo nije prćija pa da to svak gareti kako mu se ćejfne.

Kažu da je efektan završetak svake priče isto toliko važan kao i početak. Da probam. Ništa se ne dešava dok cupkaš, nit‛ dok kopaš nos... Da li si u toku il‛ ne, izbor je tvoj... O ovoj će se nedovršenoj pjesmi još čuti, ali o tom potom. Mudro je poneki skriveni adut sačuvati za poslije. Ne treba dopustiti da jezik učestalo leti preko zuba, kao kod Merime, ako ništa a ono zbog opreza.

Enes Selimović