INTERVJU: Adnan Čirgić, izvršni direktor Instituta za crnogorski jezik i jezikosovlje

Crnogorske jezičke dileme

U Crnoj Gori je dovoljno narasla svijest o važnosti crnogorskog jezika kao stubova državnosti Crne Gore i najbitnijih djelova crnogorskog nacionalnog i državnog identiteta. Da li je pitanje naziva službenog jezika u Crnoj Gori lingvističko ili političko pitanje? Šta je proizvelo dugogodišnje lutanje oko naziva jezika u Crnoj Gori? Da li pitanje jezika u Crnoj Gori može biti žrtvovano u cilju postizanja drugih interesa i u kojoj fazi izrada standardizacije crnogorskog jezika? O tome smo razgovarali sa Adnanom Čirgićem, izvršnim direktorom Instituta za crnogorski jezik i jezikosovlje.

Gospodine Čirgiću, rasprava o službenom nazivu jezika u Ustavu Crne Gore traje predugo i još uvijek nema rješenja koje bi zadovoljilo sve strane u ovoj raspravi. Da li je po Vama pitanje naziva jezika u Crnoj Gori više lingvističko ili političko pitanje?

ČIRGIĆ: Pitanje naziva jezika je svakako više političko nego lingvističko pitanje, ali ako ga posmatramo s lingvističkog stanovišta, onda možemo reći da je apsolutno nepobitno da jezik u Crnoj Gori u Ustavu mora da se nazove crnogorskim. Od 2004. godine na međunarodnom naučnom skupu “Norma i kvalifikacije crnogorskog jezika” koji je organizovao Institut za crnogorski jezik i jezikoslovlje preko dvadeset svjetski poznatih lingvista, među kojima je bilo članova pet akademija poput Radoslava Kapičića ili Josipa Silića, poznatog hrvatskog i evropskog standardologa, dalo je apsolutnu podršku ne samo ustavnom imenovanju crnogorskog jezika kao službenog u Crnoj Gori, nego i njegovoj normi, standardizaciji i kvalifikaciji. Ime crnogorskog jezika ne pokriva srpske sadržaje, to ne znači preimenovanje postojećeg standarda, nego da to podrazumijeva i posebnu normu i standardizaciju. Politički gledano, u nezavisnoj državi Crnoj Gori, poput nezavisne Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije, jednostavno istim principom trebalo bi da službeni jezik bude crnogorski po imenu države Crne Gore koji bi bio podjednako jezik svih njenih građana.

Osim varijanti da se službeni jezik u Crnoj Gori nazove isključivo srpskim ili isključivo crnogorskim imamo i prijedloge kao što su srpsko-crnogorski, crnogorskosrpski... Kako Vi gledate na te prijedloge koji uglavnom dolaze od dijela vladajućih partija i jednog dijela opozicije?

ČIRGIĆ: Ja sam djelimično već odgovorio na to pitanje, ali dao sam prije dva - tri mjeseca u “Vijestima” izjavu u ime Instituta za crnogorski jezik i jezikoslovlje u kojoj se kaže da jedino crnogorski jezik može zadovoljiti postojeću društvenu i politčku situaciju u Crnoj Gori. U nezavisnoj državi Crnoj Gori, crnogorski kao državni, ne kao nacionalni, nego kao državni jezik svih njenih građana. Tako da rješenja poput srpsko-crnogorskog ili crnogorskosrpskog ili srpskog i crnogorskog nikako nijesu primjerena postojećoj situaciji i to iz više aspekata. Recimo, zašto bi se zvao sprsko-crnogorski samo u Crnoj Gori? Neka ga i u Srbiji nazovu tako. To je jedna stvar. Druga stvar, nema zajednice sa Srbijom tako da je nelogično i besmisleno i nenaučno da ga nazivamo srpsko-crnogorski. U Crnoj Gori žive i Bošnjaci, Hrvati, Albanci, zbog čega onda isključivati sva ta nacionalna imena, ako ćemo da ga zovemo tako. Prema tome, pošto je nauka pokazala, čak i srpska dijalektologija stoji iza toga da je crnogorski jezik opštega tipa, da je zajednički na cijeloj teritoriji Crne Gore, jedino normalno rješenje, jedino praktično rješenje je da se nazove crnogorskim državnim imenom, jer je to jezik kojim podjednako govore i Bošnjaci, Hrvati i Crnogorci i svi ostali u Crnoj Gori, osim Albanaca i Roma. S druge strane, ako bi se jezik nazvao srpskim i crnogorskim ili srpski, crnogorski i takvih je prijedloga bilo od pojedinih opozicionih stranaka, onda bi se mogla desiti situacija koju imamo u Mostaru da u istoj školi, gimnaziji Bošnjaci uče prije podne iz posebnih udžbenika i kod posebnih profesora na bošnjačkom jeziku, a Hrvati poslije podne na hrvatskom jeziku. Niti je to praktično, niti je ekonomski izdržljivo, niti je dobro, jer bi vodilo novim podjelama u Crnoj Gori.

Da li se pitanje jezika u Crnoj Gori može pretvoriti u instrument za postizanje trulih kompromisa između političkih subjekata kako bi neka druga ustavna rješenja prošla, odnosno da li bi pitanje jezika moglo biti žrtvovano zarad drugih interesa?

ČIRGIĆ: Ja nijesam politički analitičar, ali mislim da je u Crnoj Gori dovoljno narasla svijest o važnosti crnogorskog jezika kao jednog od stubova državnosti crnogorske, kao jednoga od najbitnijih djelova crnogorskog identiteta i državnog i nacionalnog. S toga mislim da do toga neće doći, ali kažem da nijesam politički analitičar, pa nijesam ni kompetentan da govorim o tome.

Oponenti crnogorskog jezika se stalno pozivaju na rezultate popisa stanovništva iz 2003. godine kada je preko 60% građana saopštilo da govori srpskim jezikom. Da li je to po Vama relevantan razlog za izostavljanje naziva crnogorski jezik u Ustavu Crne Gore?

ČIRGIĆ: Vrlo je simptomatično da se oponenti nikad ne pozivaju na referendumske rezultate. Prije petnaest godina na prethodnom popisu stanovništva isto ovo stanovništvo je bilo mahom, hoću da kažem na referendumu, bilo je mahom za zajedničku državu, pa je nakon petnaest godina, možda ne baš petnaest, ali otprilike toliko, jedan velik broj stanovništva pod uslovima bez presedana izglasao državu Crnu Goru. Ako bismo danas pokrenuli novi popis stanovništva ubijeđen sam da bi makar 60% građana Crne Gore gla-salo za crnogorski jezik. U to vrijeme bilo je građana koji nijesu ni znali da mogu da zaokruže crnogorski jezik. On službeno još uvijek u Crnoj Gori nije priznat. Ima ljudi koji su po inerciji zaokružili srpski. Ja ih lično poznajem. Uostalom, izmijenjena društvena situacija svakako bi izmijenila i rezultate novoga popisa, a to će sljedeći popis pokazati. Tako da to uopšte nije relevantno. Ljudi koji su glasali nezavisnu Crnu Goru sigurno nijesu glasali za srpski jezik.

Kakav je Vaš odnos prema određenim zahtjevima da u Ustav uđe i bošnjački jezik?

ČIRGIĆ: Smatram da je najbolje rješenje da službeni jezik u Crnoj Gori bude crnogorski. Svi oni koji taj jezik ne doživljavaju kao svoj maternji u administrativnim jedinicama u kojima manjinski narodi ili nacionalne manjine čine većinu kao što je Ulcinj. Tamo imamo dvostandardnu situaciju. Tamo su službeni albanski i još uvijek srpski. Za sve one koji crnogorski jezik ne doživljavaju kao maternji crnogorski bi bio obavezan kao državni jezik, a mogli bi da koriste u skladu sa međunarodnim propisima svoj maternji jezik. Albanci mogu da koriste svoj maternji jezik. To i međunarodni zakoni propisuju i dodjeljuju. Ista bi situacija bila i kada bi crnogorski bio državni. Danas je srpski jezik službeni jezik, pa to ne predstavlja problem Albancima da mogu da koriste albanski i u onim gradovima u kojima su većina. Ista situacija bi bila kada je crnogorski, uzimam za primjer sasvim slučajno albanski.

Koliko je stanje u prosvjeti Crne Gore uticalo na konfuziju vezano za zvanje jezika?

ČIRGIĆ: Već 150 godina od pobjede Vukove reforme na ovamo, pa onda po pravopisu Aleksandra Velića, pa preko jezičke politike koju je sprovodio on i Skerlić i ostala elita iz Beograda, preko udžbenika koji su mahom bili ekavski i srpski dovodila se u pitanje jedna retrogradna politika, tako da je prosvjeta u Crnoj Gori učinila dosta, ali na suzbijanju svijesti o tome da je maternji jezik i državni jezik crnogorski. Upravo je rađeno suprotno. Najčešće su profesori maternjega jezika oni koji su pogrešno učeni tokom prethodnoga školovanja takvo učenje prenosili na nove generacije.

Da li se po Vama može dogoditi da crnogorske institucije u nekoj budućnosti započnu proces standardizacije jezika u Crnoj Gori, a da taj proces bude obavljen na kvalitetan način iz kojeg bi bila isključena, u određenoj mjeri, politika?

ČIRGIĆ: U to uopšte ne sumnjam. Udio politike je samo u imenovanju crnogorskoga jezika. Sve ostalo je dio struke i lingvistike, a Instutut za crnogorski jezik i jezikoslovlje, konkretno akademik Vojislav Nikčević, prije dva - tri mjeseca je najavio, formirao pravopisnu komisiju sastavljenu od eminentnih crnogorskh lingvista, od renomiranih književnika, pisaca, pjesnika koji čine tu pravopisnu komisiju. Formiran je i Odbor za standardizaciju koji će procijeniti vrijednost gramatike crnogorskog jezika, pravopise crngorskog jezika, pravopisnih osnova “Piši kao što zboriš” i na temelju toga trebalo je da se sačini novi pravopis prilagođen sadašnjoj situaciji. Uopšte ne sumnjam da će to biti odrađeno kvalitetno. Na tome je već započeto.

Koliko će taj proces standardizacije jezika u Crnoj Gori biti usko vezan za sudbinu jezika u Ustavu Crne Gore?

ČIRGIĆ: Standardizacija crnogorskog jezika je u toku i biće dovedena do finalizacije. Ogroman posao na tom polju je radio akademik Nikčević. Institut za crnogorski jezik i ostale crnogorske ustanove dovešće taj posao do kraja ma kako se jezik ustavno zvao. Jer crnogorski intelektualci i pisci sigurno neće pisati nijednim drugim standardom osim crnogorskim. A vjerujem da će vrlo brzo crnogorski jezik dobiti status službenog jezika u Crnoj Gori i steći svoje ustavno priznanje.

Priča o jeziku u Crnoj Gori je otvorena i u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti o kojoj Vi imate riječi kritike. Da li CANU oslikava stanje duha u Crnoj Gori?

ČIRGIĆ: Crnogorska akademija je održala skup na temu “Život i djelo akademika Vojislava Nikčevića”. Naravno, skup se zvao “Jezička standardizacija u Crnoj Gori” ili “Jezička situacija” nijesam siguran, ali gotovo su svi referati bili posvećeni omalovažavanju života i djela akademika Nikčevića. Posljednje njegovo zvanično reagovanje javno još iz bolničke postelje, bilo je upravo vezano za taj skup u kojem je Crnogorsku akademiju okarakterisao kao ustanovu koja se bori protiv crnogorstva i protiv Crne Gore. Svi koji su čitali “Vijesti” , “Pobjedu” i ostale dnevne novine tih dana čuli su što je o tome rekao akademik Nikčević i to je bio zvaničan stav u Institutu za crnogorski jezik i jezikoslovlje. Naslov je bio “Negacija crnogorstva je primarni cilj CANU”. To je zvaničan stav Instituta i ja se sa tim stavom apsolutno slažem. Crnogorska akademija nauka i umjetnosti je radila na standardizaciji crnogorskog književnojezičkog izraza, kao podvarijante srpskog jezika, a ne na standardizaciji crnogorskog jezika. Književno-jezički izraz je ekvivalent etničke grupe. Dakle, tamo se htjelo reći da Crnogorci još uvijek nijesu dosjegli nivo naroda i nacije, nego su jedna etnička grupa koja samim tim nema pravo ni na svoj jezik, nego na samo podvarijantu srpskog jezika pod imenom “crnogorsko-književno- jezički izraz”. To apsolutno ne bi podrazumijevalo nikakvu promjenu sadašnjeg stanja, osim nekih retrogradnih promjena, a koje su se tih dana mogle čuti. Uostalom, bili ste obaviješteni preko medija kako je sve to proteklo.

Prije nekoliko dana, pomenuli ste ga više puta, preminuo je profesor Vojislav Nikčević, utemeljivač nauke o crnogorskom jeziku, gramatike pravopisa i dvotomne istorije crnogorskog jezika. Da li postoji opasnost da radovi profesora Nikčevića budu zaboravljeni u Crnoj Gori?

ČIRGIĆ: Kada nestane crnogorskog naroda, onda će nestati i sjećanje na Vojislava Nikčevića. Država može nestati, narod ne vjerujem da hoće. Njegovi su radovi od neizmjernoga značaja i za državu Crnu Goru i za njen jezik i za njen narod, ne samo crnogorski. Ne mogu da vjerujem uopšte u mogućnost da će njegovi radovi biti zaboravljeni. Tek predstoji vrijeme u kojem će Vojislav Nikčević i njegovo djelo i život biti predmet izrade doktorskih i magistarskih disertacija. On je prvi započeo borbu za afirmaciju crnogorskog jezika. Dugo vremena bio je sam. Preko njegovih radova crnogorski jezik stigao je do najpoznatijih slavističkih centara. Vojovo je ime proslavljeno u slavističkom svijetu. Ne postoji nikakva mogućnost da njegovo ime bude zaboravljeno. Danas vjerujem da bi svi njegovi protivnici željeli, pa iako je mrtav, da su na njegovom mjestu.