Prof Dr Božidar Matić: Bosna i Hercegovina - zemlja naučne i privredne truleži

Pamet i proizvodnja na žrtveniku politike

Prof dr Božidar Matić, nedavno je dobio Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva. Bez obzira što je Sarajlijama iznenađenje što je nije dobio davno, još prije rata, jer po ocjeni javnosti to je zaslužio, nenadano je postao, nipošto subjektom, nego predmetom političke afere. Pokazalo se da je riječ o još jednoj ordinarnoj gluposti amorfne političke tvorevine kakva je Bosna i Hercegovina. No, akademik Matić svjedoči o mnogo čemu i za bolje razumijevanje stanja, ali i pozicije zemlje u debeloj nevolji , s njim vrijedi razgovarati. Možda i boli ono što kaže, ali zar nije bolje podnijeti bol nego nevino reći – nisam znao

Razgovarao: Milan PEKIĆ

Kako se u Bosni i Hercegovini, a po slovu njenog prvog akta – ustavnog dokumenta, skrojenog u Daytonu – teško mogu odrediti nadležnosti i odgovornosti pojedinih, a postojećih institucija i organa svašta se može događati. I događa se. Primjera ima, pa je takva, recimo, poznata najnovija priča o Srebreničanima i njihovom sarajevskom egzilu. Za njihovu sudbinu silno je „zabrinuta“ Federacija, jer je primarno Bošnjačka, ali ništa ne može učiniti. Ali, u ime „viših interesa“ ne zaboravlja doprinositi zbunjivanju i zabluđivanju ojađenog naroda. Tako se i krenulo u prijeteće iseljenje - ako se ne „dogodi zakon“, a neće, sa smislom defi niranja još jednog „distrikta“ ili „odpojenja“ od Republike Srpske i „pripajanja“ Federaciji, Srebrenica će ostati prazna. Već je vidljivo: Federalno su ih (s)lagali, valja im opet Dodiku i njegovim potezima. Izgleda, njegovih mjera će biti.

Epizoda je i aktualni štrajk radnika u federalnom zdravstvu.Ljudi nemaju kolektivne ugovore, niti ih imaju s kim potpisati. Kako svaki kanton odgovora za svoje zdravstvo, fi nansira ga i razvija, ni u čemu nema zajedničke doktrine. Uglavnom, skoro mjesec dana niko se nije obratio zdravstvenim radnicima.

Tako je i sa školstvom – više je ministara nego profesora, a fakultete ima i poneka mjesna zajednica.

Čemu sva ova priča, kao uvod u intervju s akademikom, Prof. dr Božidarom Matićem, doktorom tehničkih znanosti i jednim od vodećih znalaca ove oblasti u BiH, aktuelnim predsjednikom Akademije nauka i umjetnosti BiH, ovogodišnjim laureatom Šestoaprilske nagrade Sarajeva?

Da bi bilo zanimljivije! Da bi jasniji bio kontekst platforme za nemoguće građenje države! Jer… Ne, ovakav odgovor nije ni tačan, ni ilustrativan. Stvar je u tome što je upitno i ko je, kako, zašto i čemu nadležan kad je u pitanju akademik Matić. Njegov društveno-koristan rad, njegova (sa)znanja, obaveze i dužnosti… No, dobro, i u razgovoru o suštini Bosne i Hercegovine, razlikama između prošlosti i nimalo sjajne budućnosti ove države, kad je sadašnjost ovakva kakva jeste, ušli smo kroz priču o demokratskim ustrojstvima jednog grada, ili kantona – svejedno! U krajnjem, opet je riječ o državi i njenoj organizaciji kroz ranije navedene svježe epizode, ali i kroz još jednu, a tiče se upravo spomenute nagrade. Što se, skoro pa direktno, umalo slomila na Matićevim leđima. A takvo što, postojeće nelogičnosti i nenadležnosti čak i i kvadriplicira. Stoga, još jedan federalni paradoks, s Matićem, u ulozi koju nipošto nije tražio. Jednostavno, u teritorijalnoj organizaciji Federacije stoji i istina da se područje Kantona Sarajevo skoro stoprocentno poklapa s teritorijem grada. Tako postoje organi Kantona sa skupštinom, vladama i ministarstvima, a paralelno, valjda nedovoljnog broja fotelja radi za uhljebljeneje brojnih zaslužnih stranačkih kadrova, i potpuno paralelna gradska vlast. Naravno, nadležnosti nisu raščišćene, oni u gradu materijalno ovise od davanja milostinje kantona, nesporazumi su brojni. Uostalom 6. april se svake godine obilježava kao praznik Grada, Kanton ima svoje slavlje svakog maja. Oba nivoa vlasti dodjeljuju svoje nagrade, a na vlasti su iste stranke. Grad, međutim, ima i vanstranački odbor za dodjelu Šestoaprilske nagrade, a kad se čulo da je njihov kandidat za laureata Božidar Matić, pobjesnio je vrh Stranke demokratske akcije. Sve su učinili za miniranje takve odluke.

Osman Brka, član GO SDA i bivši poslanik državnog Parlamenta izjavio je da je akademik Božidar Matić, prošli rat nazvao građanskim, a Armiju BiH nazvao “falangom”. A uz to, kad je, za vladavine Alijanse obavljao dužnost predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH, izjavio je da je „…struktura vlasti u BiH bila glavna smetnja reformi. Do sada su na vlasti bile nacionalističke političke stranke, a u opoziciji stranke građanske orijentacije, koje zastupaju ideologiju civilnog društva. Stranke na vlasti su jedna s drugom bile u koaliciji i istovremeno su bile nepopustljivi protivnici u radnoj atmosferi, optužujući jedna drugu za unitarizaciju države, destrukciju itd”. Sve, jednostavno nedopustivo i nedostojno za dodjelu bilo kakve, a ponajmanje nagrade kakva je nagrada grada Sarajeva!

Sve ovo Brka je izgovorio na sjednici GO SDA, zahtijevajući da se Stranka ogradi od Šestoaprilske nagrade, ako će je primiti akademik. Takav zahtjev, pa i donijeta odgovarajuća odluka mogla su značiti da uručenja neće ni biti jer, rečeno je već, SDA ima vlast u Gradu, a sa Strankom za BiH drži je i u Kantonu. No, nad odborom za dodjelu nisu ima prerogative. Gradonačelnica Sarajeva, kadar SDA, izjavila je da će kao gradonačelnica nagradu morati uručiti, ali poštuje odluku Glavnog odbora. Još jedan nonsens, zar ne? Pod pritiskom građana akademik je nagradu primio. Bilo je olujno, proliveno je mnogo žuči, a iskristalizirao se stav nestranačke javnosti da je sramotno što Šestoaprilsku nagradu Matić nije dobio još prije petnaestak godina.

Vrijedi još reći istinu, prije ustupanja prostora Matiću da izgovori činjenice o stvarnosti Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju o privredi i položaju nauke i obrazovanja. Nikad, zaista nikad, Matić nije Armiju Republike BiH nazvao falangom, rat nikada građanskim. Jeste rekao da sadašnja „…BiH nema vojsku, već tri partijske falange“. Podsjetio je da su u entitetima postojale tri vojne komponente sa potpuno odvojenim linijama zapovijedanja i tri zapovjednika se nisu miješala jedan drugome u posao. Podsjetio je na doba „hrvatske samouprave“, kada je HDZ izvodio pa uvodio u federalnu vojsku njenu „hrvatsku komponentu“, onda kako je SDS upravljao VRS, pa, na kraju i na to da su mnogi od tadašnjih vojnih djelatnika završili na haaškoj optuženičkoj klupi. Istina je i ono o strukturi vlasti kao smetnji reformama, ali ilustracija istine u toj sintagmi nudi i naredni razgovor. A argumenti su… uostalom, najbolje je da to čitaoci sami prosude.

Rekli ste i tvrdite da stanje u nauci BiH katastrofalno. Izgovorili ste - sablasno. Rukovodite Akademijom nauka (ANU) i kažete da je izložena pritiscima u borbi za jedinstvenost znanstvenog prostora. Dakle, o čemu je riječ i šta se događa?

– Prije svega i prvo: Akademije su u svijetu zasnovane na vrlo strogim pravilima, a tako i djeluju. Naravno, te stvari se mogu deformirati, primjer je Srpska akademija u Beogradu (SANU) sa svojim čuvenim memorandumom, dokumentu priloženom i tužbi BiH protiv SRJ-a. Njen predsjednik mi se i zakleo da nikada takvo što nije sastavljeno, pa ni naručeno, nikada nije bilo zvaničnim dokumentom, ali da ga jest samoinicijativno napravila nekolicina akademika. To su već druge stvari. Prve su naša današnja događanja i, bolje rečeno, nedodogađanje i potpuni izostanak onog što bi trebalo biti suštinom i krunsko u obrazovno- naučnom sistemu jedne zemlje. Stvar je u tome što je to relevantno i za održivost, samostojnost jedne države. A na tom planu ne stojimo nikako dobro. Da izgovorim osnovno određenje: broj članova Akademije utvrđen je još davno prije rata, na osnovu naučnog dostignuća svake republike Jugoslavije. BiH je imala svega šest posto ukupnog znanstvenog učinka Jugoslavije, stoga nije smjela, nije imala opravdanje za veći broj od 55 članova. Crna Gora je imala 40, Makedonija 45, itd. Sve akademije ex-Jugoslavije se i danas drže tog pravila.

A kod nas? Nije defi niran ni status akademije, a nije ni jedinstvena! Republika Srpska ne dozvoljava da se produži egzistencija ove ustanove kao državne. Tražimo od države defi niranje statusa. Svojevremeno je Predsjedništvo države formiralo komisiju da se vidi može li se naći neki kompromis. Naš prijedlog je bio da se uspostavi državna akademija čija će osnivačka pravila preuzeti vlada, alisrpski članovi su rekli “ne, Federacija nek’ ima svoju akademiju, a RS svoju”! I imaju je. Kao nacionalnu, a smatraju da bi ovu našu, koju smatraju federalnom, nikako državnom, trebalo razbiti na dvije. Na Skupštini ANU-a donijeli smo odluku da ćemo svi prestati biti akademici ako ova institucija bude “silovana”! Mi smo multietničko društvo, i to se uvijek poštovalo, ja sam došao na mjesto predsjednika poslije Bošnjaka - Seida Hukovića, a on je naslijedio Srbina - Svetozara Zimonjića... Borit ćemo se pod svaku cijenu da sačuvamo jedinstvo znanstvenog prostora BiH!

Postoji tvrdnja i da je nauka u ovoj zemlji presiromašna. Da je takva i njena akademija (ili akademije?!). Zar se o svemu ne stara vlast onako kako je to u drugim zemljama?

–Prošle godine na jednom simpoziju održanom u Norveškoj, na temu visokog obrazovanja u Evropi, istaknuto je da je BiH zemlja s najmanje izdvojenih sredstava za naučnoistraživački rad. Voljeli smo tako reći, nekad smo se ponosili kvalitetom, a u biti potcjenjivački raspoloženi, dakle voljeli smo za nas pozitivne komparacije s Albanijom. E, sad mogu reći gorku, punu istinu - čak je i Albanija ispred nas. Nažalost, to je posljedica totalnog primitivizma naše vlasti. I zaduženi za razvoj oblasti nauke ništa ne čine – ne poznaju ni oblast, ni obrazovanje, ni nauku. Kad nas je nedavno posjetila jedna ocjenjivačka delegacija UNESCO- a, sa zadatkom utvrđivanja dokle smo stigli u domenu istraživanja, odnosno naučnoistraživačkog i istraživačko- razvojnog rada bili su zaprepašteni. Vođa grupe mi se povjerio - s relevantnim ministrima su imali sastanke, ali uopšte nisu mogli razgovarati jer naši dužnosnici ne poznaju jezik nauke! Reći ću i da na našim univerzitetima nema istraživačkog rada. Jednostavno, poslije rata fondovi za istraživanje i razvoj nisu obnovljeni. Recimo, prije rata je ulaganje u nauku na univerzitetima i istraživačko-razvojne projekte u preduzećima iznosilo 1,5 posto bruto društvenog proizvoda. Sada je to trideset puta manje - 0,05 posto! Najstrašnija stvar kad su u pitanju istraživanja je mjerenje efi kasnosti istraživanja putem svjetskih baza podataka koje prate naučnoistraživačke radove. Vaš rad, odnosno članak o njemu će biti vrednovan ako je objavljen u nečem praćenom od te baze. U suprotnom, ako je vaš tekst u nečemu znanstveno „lijevom“ kao da niste ni radili, ništa se ne računa, rad kao da niste ni objavili! Morate biti i citirani – postoji mjera za vrijednost objavljenog rada, takozvani Science citation index (SCI). Njime se između ostalog, mjeri koliko je drugima taj rad značio i vrijedio u njihovim istraživanjima. Em kad ovo objasnih, mogu li konstatirati, hoću li nekome zasmetati ovom činjenicom, da je prije deset godina Hrvatska propisala da svaki njen univerzitetski nastavnik mora imati bar dva takva rada svake četiri godine! U, suprotnom, adio univerziteti - naučne stolice ne podnose prazno grijanje! Samo, ulazak u baze podataka se plaća. Slovenija je kao država lani za to platila oko 320 hiljada dolara. Naravno, mi nemamo pravo ulaska u tu bazu! Naime, entiteti to ne mogu kupiti, to samo može država, a kako nemamo ministarstvo nauke i tehnologije, a Ministarstvo civilnih poslova i ne zna o čemu se radi, ko će je kupiti?! Uostalom, šta ćemo u bazi kad nemamo projekata? Jer radovi se pišu kao rezultat projekta, a moraju postojati fondovi koji će ih fi nansirati. I sad, nakon ovakve zatvorene naučne kružnice neka mi neko kaže da postoji, ali i gdje je naša nauka.

Bez obzira na državne nevolje, zar nije tačno da nekakvih državnih ulaganja, na bilo koji način, ipak ima?

– Lani je Kanton Sarajevo pojedinim profesorima za njihov naučno-istraživački rad izdvojio oko pola miliona dolara. Provjeravali smo da li se njihovi radovi nalaze u nekim osnovnim međunarodnim bazama poput Current Contents (CC), bili smo frapirani rezultatom - od nekih četrdesetak projekata, ni polovina njihovih autora tamo nema. I o tome je riječ. Za razliku od nas, sve druge zemlje bivše Jugoslavije napreduju. Crna Gora je 1990. imala 1,79 naučnoistraživačkih radova na 100 hiljada stanovnika, a 2000. se podigla na 3,41; Makedonija je imala 2,36, a popela se na 5,24 dok je Hrvatska sa 18,40, skočila na 26 radova. Mi smo jedini pali - - sa 1,95 na 0,61! A i ovo su pretežito radovi naših naučnika, ali u inozemnim institutima! Zato je potrebno na svakom fakultetu formirati, kao što ih ima jedino Ekonomski fakultet u Sarajevu, institute za naučnoistraživačku djelatnost. Ni na jednom drugom fakultetu takve institucije kod nas nema! Moram reći: iz Lisabonske deklaraciji proizlazi da zemlja kandidat za ulazak u Europsku zajednicu mora za naučno istraživački rad izdvajati, tri posto od ukupnog bruto društvenog proizvoda (BDP). To nećemo uspjeti.

Ali, koliko bismo mogli i po tom osnovu koliko jeste izdvojeno?

– Ko god ima fi skalnu snagu, odnosno pravo potrošnje javnih sredstava, morao bi formirati fond za istraživanje, a iz takve obaveze proističe da su to Vlada BiH, sa 7,47 posto javnih prihoda, Federacija BiH 56,92 posto, Republika Srpska 30,1 posto i Distrikt Brčko 5,51 posto. S ovim procentima u nauci bi morali učestvovati u ukupnoj sumi od 190 miliona maraka godišnje što je 2/3 od ukupnog iznosa. Ostatak bi trebala uložiti privreda. Umjesto toga, u 2004. je u cijeloj BiH izdvojeno za ove namjene samo nepunih sedam miliona! Vlada BiH je trebala izdvojiti 14.193.000 KM, a dala je - ništa, Federacija je trebala 108.148.000 KM, a izdvojila je 5.127.000, a RS je umjesto 57.209.000 KM dala milion! O kantonima da i ne govorim, samo su dale Sarajlije - od potrebnih 23 miliona pristigla su samo 3 miliona.

Bili ste predsjedavajući Vijeća ministara BiH. To znači i da iskustveno imate odgovore na pitanje zašto je to tako?

– Zato što politika i političari ne znaju o čemu se radi! Ne poznaju svjetske norme, svoj pristup grade na vlastitom neznanju. Nije im jasno da bez istraživačkog razvoja nema ni izvoza! I poduzeća moraju formirati svoje istraživačke centre ili grupe. Neka u njima barem jedan - dva čovjeka misli o razvoju proizvoda. Mi smo načinili strategiju i u njoj jasno naznačili šta tko sve treba uraditi, a treba početi sa formiranjem državnog, entitetskog, kantonalnih fondova za naučno-istraživački razvoj...

No, profesore, mislim da je upravo sad zgodno komparirati stanje privrede u Bosni i Hercegovini prije ovog rata i sada. Dakako svi vidimo i osjetimo da prilike nisu dobre, ali nauka ima, zar ne, „opipljivija“ gledišta i specifi čan kut promatranja. Dakle…?

– Ništa neću komparirati. Imam šta reći pa prosudite sami. Dakle, Jugoslavija je u 1945. godinu ušla, prema ondašnjim statistikama – upitnim podacima, ali ipak bliskim istini - s 80 posto devastiranim i uništenim potencijalima iz 1939. godine. Dakle, 1945. startalo se s petinom nekadašnje privredne snage. Neposredno uz poratni start došla je i strašna, po ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji, rezolucija Informbiroa, koja je uvela Jugoslaviju u potpunu blokadu. Što je najgore, Zapad nije vjerovao da je sukob sa SSSR-om istinit i od 1948. do 1950. nije bilo podrške ni otkud. Bile su to dvije strašne i gladne godine. Tek 1950. je došlo do kontakta sa Zapadom, konačno su shvatili i povjerovali u stvarnost sukoba, pa su pomogli da se narod prehrani – pomoć je bila takva, da kažem prehrambena. Privredno, dizali smo se sami. Onda nismo ni shvaćali šta to znači, a boga mi, nismo ni osamdesetih godina prošlog vijeka. Narod može tek sada, u ovoj novoj poslijeratnoj krizi i poslije raspada vidjeti šta smo ustvari imali, a danas nam nije ni blizu. No, naučno, nešto smo sagledavali neposredno pred prošli rat. Tek početkom 90-tih u svijetu su razvijene i danas važeće metode za ispitivanje konkurentne sposobnosti. Radilo se i radi o inovativnim, dakle novim metodama koje ću, evo, primijeniti u odgovoru na vaše pitanje o istini. Nije neuobičajeno, kad je riječ o primjeni novog da bi se osvijetlilo staro i izvukli neki zaključci, uraditi nešto ovako - sjetite se da se, recimo, nova metoda DNK primjenjuje na egipatske mumije da se vidi jesu li Tutankamon i Nefretit bili samo brat i sestra ili muž i žena! Dakle, evo kako izgleda primijeniti novu metodu na stari period i tako pokazati kakva je bila konkurentna sposobnost, dakle, kvaliteta naše privrede. A ovo danas je…

Hoćete reći da BiH u zajednici s drugim republikama bivše Jugoslavije nema podudarnost sa slikom ove nove i mlade države?

– Da ovako kažem: BiH je za postojanja Jugoslavije, nastanjivalo 18 posto stanovništva, a u njoj je ostvarivano i 13,6 posto bruto društvenog proizvoda tadašnje SFRJ. Indeks razvijenosti u odnosu na prosjek one države bio je oko 0,75 promila, dakle, bili smo ispodprosječno razvijeni u odnosu na Jugoslaviju. Međutim, ta Jugoslavija je na tadašnjoj listi članica Ujedinjenih Nacija bila na 27. mjestu po BVP i na 28. mjestu po BDP per capita. Jugoslavija je imala, a nama je pripadalo ovih 13 posto, 77 milijardi američkih dolara BDP, odnosno 111 BDP po kupovnoj moći. Po tadašnjoj metodologiji obračuna, BiH je imala BDP od 10,5 milijardi, ovo je nešto niži broj nego što bi bio kad bi se današnja metodologija primijenila, odnosno imala je 15 milijardi po kupovnoj moći. Razmjena uvoz plus izvoz sa inozemstvom bio je 23 tadašnjeg BDP sa inozemstvom i 58 posto BDP sa drugim republikama. Dakle, 81 posto BDP je bilo u razmjeni. To je nezamisliva cifra za današnje vrijeme, jer sad su ove druge republike neovisne države. Vanjsko-trgovački sufi cit BiH, ovo je krunski broj, je bio pola milijarde u 1990. godini američkih dolara ili 5 posto tadašnjeg BVP. Sufi cit 5 posto! BVP. Konačni zaključak: BiH je 80-tih imala samoodrživu privredu unutar svog tadašnjeg okruženja, iako na niskom nivou u odnosu na Evropsku Uniju, ali to je druga jedna priča.

Dobro, da bi i običan čovjek u potpunosti razumio: bješe li „stara“ BiH bolja od ove danas?

– Prema podacima Ujedinjenih nacija Jugoslavija je u periodu 1980. – 1991. bila više nego respektabilna zemlja - osma ekonomija u Evropi. Moram reći, kad govorim o BiH da je prema nedavno promoviranom izvještaju Svjetskog ekonomskog foruma iz Davosa o globalnoj konkurentnosti 150 zemalja, BiH zauzima 98. mjesto. Prema spomenutoj metodi, a pri izučavanjuprivrede Jugoslavije, uz primjenu kriterija metode, takozvanog clustera, to znači grozd, dobivamo tzv. profi l konkurentnosti. Evo tih ocjena i odmah da kažem da je u dobu pred raspad bilo dosta pozitivnih ekonomskih efekata. Dio je proizlazio i iz činjenice da Jugoslavija nije bila izložena bilo kakvom tehnološkom embargu… Mogli smo kupiti sve što se prodavalo na Zapadu, dok su, recimo, zemlje Varšavskog pakta bile pod embargom. Mnogi su dolazili sa istoka samo da vide šta mi to ovdje imamo, bez obzira što nismo smjeli preprodati. Ta pozicija medijatora, ta šansa se koristila... I, konačno, evo ocjena, počet ću s negativnim. Takva je ocjena ondašnjeg bankarskog i fi nansijskog sistema, koji je često bio pregrijan, plasmani često rizični. Potom, putna infrastruktura je bila loša, dobiva negativnu ocjenu, nefl eksibilno radno zakonodavstvo. Vi ste mogli ljude primati u fi rmu, nikoga se niste mogli riješiti, što je na koncu dovelo do užasnog bubrenja fi rmi i pada produktivnosti. Međutim, pozitivni faktori su dostupnost stranog kapitala dobrim poduzećima – ko je bio dobar njemu je dolazilo. I to prvoligaški strani kapital. Uzmite „Unis“, bio je dio Volkswagenovog clustera. Volkswagen je liderska fi rma u svojoj klasi automobila, svjetski liderska. Švedski SKF je sve i svja u industriji kugličnih ležajeva, oni koji znaju šta je kuglični ležaj, koliko je to važan element, znaju o čemu govorim. E taj i takav SKF, već decenijima broj jedan, prvoplasirani u svijetu, družio se s nama. Takvih primjera se može navesti koliko hoćete. Znači, dostupnost stranog kapitala dobrim poduzećima, inovacijska spremnost poduzeća. Samo moj „Energoinvest“, gdje sam ja život proveo, imao je 11 istraživačko-razvojnih centara, od kojih su pet imali status instituta… Takvi su stvarali konkurentnu sposobnost, izvoznu sposobnost… Zatim, troškovi radne snage su bili niski i to je poseban plus, dobro, za radnike i njihov standard baš i nije bio, ali s gledišta konkurentnosti to jeste plus. Imali smo dobro obrazovanu radnu snagu i jak naglasak na važnost obrazovanja, posebno specijalističko obrazovanje u školskim centrima poduzeća. Najnovija doktrina je da je država zadužena za opće obrazovanje, a za one najfi nije napredne faktore u obrazovanju su odgovorna poduzeća koji moraju imati svoje školske centre. Mi smo početkom 60-tih već počeli osnivati školske centre u većim poduzećima. Dakle, apsolutno po današnjim kriterijima vrhunski potez. Konačno: Tri minusa i šest plusova i čitava ova determinanta ovih faktora se ocjenjuje kao srednje stanje. I moje pitanje: koliko plusova BiH može dobiti danas?

Niste li malo navijački okrenuti ka prošlosti? Da niko ne shvati krivo – ne mislim na ono što se danas često defi nira kao YU nostalgičarstvo. Mislim na znanstvene procjene jer od njih, da naglasim, polazite.

– Liderstvo, strategija i struktura, rivalitet onda nisu podržavani i to onom dobu nosi međunarodno relevantnu, prema spomenutom metodu, negativnu ocjenu. Često su podizane hajke protiv menadžerstva. Problem su bila i nestabilna rukovodstva, rukovodna pozicija, dakle nije podržavala planove dugoročnih strategija itd., jer niko nije znao hoće li preživjeti, da mu neki komitet ne počne hajku. Bilo je: dva si mandata direktor – ne možeš treći mandat i takve stvari. Ja se samo sjećam koliko je Emerik Blum, osnivač i direktor „Energoinvesta“ prepatio što je jednog dana ocijenjeno: „Moraš da ideš, predugo si“, a on je još imao toliko dobrih ideja da bi još bolji „Energoinvest“ ostavio iza sebe nego što ga je ostavio.

Zatim, bila je nestabilna struktura. Lokalna društveno- politička zajednica mogla je vrlo lako početi razvaljivati veliku integraciju. Politika podbode lokalno rukovodstvo i ... U samoupravnom sistemu fi nansijski suverenitet je bio na osnovnoj organizaciji udruženog rada, a ne na složenoj organizaciji, tako da su svi napori složenih organizacija lako mogli biti razvaljeni. Ukidala su se preduzeća nakon što su bila napravljena, nakon što je kolektivni preduzetnički rizik preuzeo SOUR. Kad sve krene dobro, mogli su, kao što i jesu u mostarskom „Aluminijumu“ reći velikom „Energoinvestu“: Vi nama više ne trebate! A nikad ne bi nastali bez „Energoinvesta“! Bilo je gluposti, ali i previše dobrog, ekonomski dobrog, čega danas nema ni u tragovima. Recimo, postojao je rivalitet poduzeća na domaćem tržištu. Evo, uzmite najobičniji frižider, pet proizvođača frižidera bilo je u Jugoslaviji, grizli su se kao najveći konkurenti i to je stvorilo i da se frižider mogao izvoziti i bio je pristojne cijene, itd. Rivalitet izvlači ona spomenuta tri minusa jer je i toliko važan za konkurentnu poziciju poduzeća. Dakle i na kraju, a onako kako vas najviše interesira: BiH je tijekom 80-ih bila srednje razvijena industrijska zemlja. Imala je konkurentnu sposobnost koja se dokazuje trgovačkim sufi citom od tih 5 posto BVP, a ulaganje od 1,5 posto BVP u istraživanje. Bez vojnih, osiguravalo je stabilnu tržišnu poziciju, koja je uništena agresijom iz 1992. godine. Danas nema - ničega. Ničega!

--------------------------------------------------------------------------

Finansiranje Akademije

Alija Izetbegović nije dozvolio ratu da prouzrokuje gašenje naše akademije i naredio je Kantonu Sarajevu da godišnje osigura oko pola miliona maraka. Onim što se naziva „snalaženjem“ prikupi se otprilike još toliko. Vrijedi li ičeg podatak da Hrvatska akademija raspolaže s oko 20 miliona i da bi srazmjerno snazi – bosanskohercegovačka akademija je tri puta manja od Hrvatske – ustanova u Sarajevu bi trebalo da ima oko 6sedam miliona maraka.

----------------------------------------------------------------------------

Determinante i kriteriji

Konkurentne sposobnosti podrazumijevaju, prvo, sposobnost preduzeća da se stalno inovira, zatim proizvodne i prodajne procese, potencijale za poboljšanja organizacije, kvaliteta proizvoda, usluga i svih vidova radnih procesa, te operativnu efi kasnost, čemu pomaže dobra infrastruktura države. Zatim, bitno je snažno liderstvo, sposobno da defi nira i provede dobru strategiju tržišno pozicionirana poduzeća, važna je struktura poduzeća, konkurencija na domaćem tržištu sa domaćim i inozemnim poduzećima koja izoštrava tržišne sposobnosti, neprekidno motiviranje poduzeća na inovaciju i poboljšanja, a čiji subjekti su značajan izvor relevantnih informacija. Zatim je bitna visoko zahtjevna domaća potražnja, čiji kvalitet je bitniji nego obim, visoki zahtjev domaćeg kupca, koji traži više od standarda su dragocjen rani signal o tome šta bi u budućnosti moglo tražiti inozemno tržište. Zatim visoko-kvalitetni domaći dobavljači i kooperanti, koji su i sami sa izvozničkim aspiracijama, a locirani su u blizini kako bi se olakšala istraživačko-razvojna suradnja i razmjena informacija. Postoji i uvažava se i uloga više sile, to je uloga koju mora ispuniti država da bi poduzeće postalo konkurentno sposobno s jasnim naznakama šta država treba činiti i šta država nikako, nikako ne smije činiti. Inače kvari konkurentnu sposobnost poduzeća. Tu postoji i uloga šansi koje se slučajno pojavljuju i koje preduzeće mora prepoznati i iskoristiti.

Ustvari metodske determinante sadrže oko 200 kriterijuma na osnovu kojih se ocjenjuje konkurentnost poduzeća, gradova, regija i država.