Bourneov ultimatum: Progonjeni film

Nema malo ljubitelja serijala o Jasonu Bourneu, posebno što su sve verzije uvijek obećavale napeti triler i ludu potjeru kroz cijeli svijet. Zato i nije čudo što je novi nastavak i ovaj put u režiji razvikanog autora "United 93", Paula Greengrassa, privukao toliko pažnje i otišao iznad 200 miliona zarade.

S druge strane, Greengrass je doslovno shvatio sve aspekte serijala i na polovini filma gledaoci više nisu bili u stanju da izdrže nevjerovatni tempo i ritam "The Bourne Ultimatuma". U 45. minuti on već sagorijeva od silnog adrenalina.

Jason Bourne, odmetnuto CIA tajno oružje, ovaj put odlučuje da razriješi sve i konačno postane slobodan čovjek, ali na put mu staje cijela agencija i ljudi koji su od njega napravili to što jeste. Film počinje bez pretjeranih uvoda, vratolomnom akcijom i dinamičnom kamerom iz ruke, kao i brzom izmjenom kadrova koji nam plastično dočaraju i brzinu potjere koja se obrušila na Bournea, ali i njegovo psihičko stanje progonjenog čovjeka koji traga za identitetom.

Međutim, i pored stilski opravdanog izleta u gotovo nerazgovjetne kadrove u kojim se u brzim pokretima i teleobjektivima likovi i akcija pretvaraju u mrlju, u jednom narativnom dvosatnom filmu to je nepodnošljivo i u konačnici postaje monotono. Igrani film, ipak, zahtijeva ritmiziranje koje mora imati neku gradaciju ili barem kontrast. Greengrass u pokušaju da bude jači od Hollywooda provodi svoj stilski postupak do kraja, ali rezultat, i pored političke provokativnosti, a onda opet vraćanja "službenoj verziji" mainstream kinematografije, se raspada jer prilično plitki scenarij nije izdržao žestoke udare rediteljskog prosedea. Topom je pucano na muhu, a od toga može samo nastati mnogo štete. U "Bourneovom ultimatumu" ona je vidljiva svuda po ekranu.