Tragedija u sarajevskom Dječijem domu “Bjelave”

Požar izazvala upaljena grijalica

Nezapamćena tragedija pogodila je glavni grad Bosne i Hercegovine, u rano jutro u nedjelju, 22. aprila.

Požar, koji je izbio na trećem spratu Dječijeg doma Bjelave u Sarajevu odnio je pet tek započetih života. Mališani Medina Bostandžija (2006.), Džemal Šabanović (2006.), Faik Krasnići (2006.), Damir Pejanović (2007.) i jedna neidentifi kovana beba ženskog spola, smještena u Dom samo dva dana prije nesreće, smrtno su stradali od posljedica gušenja ugljen-monoksidom.

U požaru je teško povrijeđeno još dvoje djece, kao i medicinska sestra Suada Čengić, koja je kobne noći bila dežurna na odjelu za bebe i koja je u evakuaciji štićenika dobila opekotine disajnih organa.

Tijela nastradale djece u srijedu su ukopana na gradskom groblju Vlakovo. Jedan do drugog, mali, bijeli sanduci spušteni su u zemlju, a na njih položeno cvijeće.

Kako je nakon nesreće rekao i sam direktor Doma Amir Zelić, čovjek poznat po izuzetnoj posvećenosti poslu koji obavlja dugi niz godina i velikoj ljubavi prema štićenicima, i pored svog truda da djeci pruže najbolje, uposlenici nisu mogli spriječiti nesreću.

Nije suvišno podsjetiti, a mogli su se uvjeriti u to svi oni koji su barem jednom posjetili Bjelave, da su ova zgrada i njeno osoblje za djecu bez roditelja značila istinski sretni dom, kakav zasigurno u razorenim porodicama ne bi imali.

Iako još nije tačno utvrđeno šta je uzrokovalo požar, tragedija u Domu Bjelave otvorila je mnoga pitanja. Najvažnije od svih je ono koje se tiče sigurnosti. Koje, nikada nije previše i na odmet.

Dom je imao protiv-požarni alarm. Pokvaren, koji se svako malo oglašavao. Dom je prije rata bio uvezan i u sistem automatskog dojavljivanja požara. U kojem je bilo još 170 važnih institucija, bolnica, škola, javnih ustanova, velikih preduzeća...

Ovo nam je pojasnio jedan dugogodišnji vatrogasac. Nije nam, međutim, znao reći zašto taj sistem dojavljivanja sada nije u funkciji. Pretpostavlja se: sistem je uništen u ratu, a novca za popravak nema.

Odgovornost za ovo ne može se pripisati Domu, sigurno je. Kao ni za eventualno loše instalacije u zgradi. Odgovornost za to trebala bi se tražiti drugdje.

Možda u državnim, entitetskim, kantonalnim vladama? U skupštinama i parlamentima? Tamo gdje je lažni nacionalni patriotizam tema broj jedan. Tamo gdje se o djeci, a posebice onoj, koju ostaviše i oni što su ih donijeli na svijet, nikad ne raspravlja. Tamo gdje para ima za sve, osim za najmlađe, koji su usput, budućnost ove zemlje, kako naši političari svako malo znaju reći.

Evo, primjerice, i predsjedavajući Nikola Špirić prije nekoliko dana priznao je da Vijeće ministara nema informaciju o stanju u sirotištima širom Bosne i Hercegovine. I to zbog podijeljenih nadležnosti, reći će Špirić. Kakvo je stanje u domovima za nezbrinutu djecu, vjerujemo ne znaju ni u Federaciji, a ni u Republici Srpskoj.

Kako smo ovih dana često mogli čuti, životi se ne mogu vratiti. Ni prošlost promijeniti. Ali se na budućnost može uticati. Iz grešaka naučiti. A tragična smrt pet beba u poznatom sarajevskom sirotištu, opominje.

Da sigurnosti i opreza nikad nije dovoljno.