Neobična zanimanja

Bajro Ćesko: drvosječa

Piše: Enes Selimović

U zemlji mogućnosti lako se snaći. U stvari sve dok čovjek ne odluči da sve te blještave slike i imaginaciju pretvori u zbilju. Moji snovi o životu u centru Atlante, među oblakoderima, gdje se sunčevi zraci i svjetlost probijaju na jedvite jade, razbili su se u paramparčad s dolaskom u ovaj višemilionski grad. Treba biti uporan i ne buditi se često, non-stop sanjati i ne gubiti nadu. Valjda je tajna u tome. Ovo je priča o uspješnom snu, želji i mogućnostima. Vrlo je neobična jer je happyend. Bajro Ćesko, žepljak, kako sam za sebe kaže; ispekao je zanat u šumi. S drvetom je navikao od malih nogu. Mada je kod nas prevashodno drvo upotrebljavano za ogrjev, nerijetko je kvalitetnije stablo pretvarano u građu, ogradu, posuđe, burad za rakiju i razne druge đakonije i suvenire. Sve to u početku nije bog zna kako uticalo na odluku i izbor šta da radi. Više je nužnost, a to jest mogućnost prevagnula u odabiru zanata. Visoko u planinama i šumi, šta čovjek drugo da radi. Dovoljno je da se okreneš oko sebe i napred i nazad dokle god pogled seže drveće je. Na horizontu i u vizuri je drvo. Po vlastitoj priči nerijetko je Bajro lovio i divljač, od zečeva, jelena pa sve do medvjeda. Avanture nije manjkalo. Po dolasku u Ameriku, sav onaj bosanski reljef i pejsaž zamijenila je ravnica. Trebalo se i na ovo privići, strano i novo područje. Planine i ljepote Devetaka i Međeđe ostale su samo u lijepim uspomenama. Bajro je već prevalio šezdesetu. Najljepše godine, barem se tako kaže.

Ali vitalan je Bajro i bez ikakvih zdravstvenih tegoba; tako se čini gledajući. Posao s kojim se bavi već jedanaestu godinu ovdje u Atlanti otklanja svaku sumnju u njegovo zdravlje. Volja i entuzijazam za rad nadmašuju sve ustaljene forme i očekivanja nekog ko se sprema za penzionerske dane. Obično kad je kakva gromada od drveta u avliji onda se poziva Bajro. Po vlastitom priznanju oko svoje kuće srušio je čak 99 stabala. Bajro je na daleko poznat za rušenje stabala i kresanje ogranaka. Kako i ne bi bio. Većina naših ljudi dosada je kupila kuću ili dvije. Naša tradicionalna čestitost ne dopušta nam da živimo u kućama sa zapuštenim dvorištima i okolinom. Koliko možemo borimo se protiv korova i ugrađujemo mermer gdje god je to izvodljivo.

Bajro je aktivan širom Atlante, od Snelville, Clarkstona pa do Lawrencevilla, gdje i sam živi. Njegov posao i umijeće dovoljna su reklama sami za sebe. Kad ga čovjek posmatra s kakvim elanom radi i obrađuje srušeno drvo prosto mu se mora diviti. A šume ima. Bajro je drvosječa u pravom smislu riječi. To samo zvuči odbojno i grubo, jer sva grubost ovog zanata gubi se gledajući s kakvom predanosti obavlja ovaj posao. Ovdje je sve to malo uljepšano zato što se čovjek s drvetom bori na kućnom pragu. U predvorju civilizacije. Bor sa svim svojim bodljama i šišarkama pravi je neprijatelj svom ostalom rastinju i biljkama. Treba ga posjeći i očistiti dvorište,a napraviti mjesto tulipanima, ljiljanima i mimozama. Jorgovan je jako popularan u našim domaćinstvima. Za svoje zanimanje u Atlanti, Bajro je nabavio pozavidnu opremu i alat. Ovdje je pentranje po drvetu ili ukroćivanje prirode pravi podvig. U Bosni je sječa drveta pojednostavljena. Izaberi drvo i posijeci ga, gdje god padne dobro je. Ovdje je to vještina jer drvo je najčešće ako ne ispred, a onda iza kuće, pa ga treba srušiti s preciznošću. Uz svu tu muku s navigacijom treba ostati ne povrijeđen što Bajro uspjeva s lakoćom. Iako radi jedan od najrizičnijih poslova uz sav trud da drvo ne padne na kuću ili na nekog iz publike, Bajro to obavlja s pravim zanosom. I još jednom potvrda da posao koji radi čovjek treba voljeti. Sve ostalo je sporedno. I nije da se od ovog može lijepo i unosno živjeti, ali parttime posao je idealan. Bajro je pravi virtouz s motornom pilom i uvijek uradi više nego se od njega očekuje

Za kraj konstatatacija i pitanje. Ko bi rekao da u jednom višemilionskom i uz to olimpijskom gradu kao što je Atlanta čovjek može napraviti karijeru s motornom pilom? Defakto živimo u zemlji čuda i mogućnosti.